Žena, majka, vojnik- Emela Mujanović

Žena, majka, vojnik- Emela Mujanović

U današnjoj rubrici Inspirativne muslimanke donosimo priču o Emeli Mujanović, bh javnosti poznatoj po nezakonitoj suspenziji iz Oružanih snaga samo zato što je odlučila nositi hidžab, odnosno primijeniti jedno od svojih ljudskih prava.
Emela je prava osoba za ovu rubriku jer inspiriše svakom dimenzijom svoga bitisanja. Žao mi je što je poznata i prepoznatljiva kao pripadnica Oružanih snaga a i u svim drugim poljima je jednako produktivna i upečatljiva.
Humor i komunikativnost, bogat vokabular i skromnost sam zapazila u prvim minutama našeg poznanstva, sad sam ponosna jer je to ćaskanje preraslo u prijateljstvo. U posjeti njenom domu moje oko je zapazilo medalje,priznanja i činove a duša registrovala toplinu doma, atmosferu i relacije koje uspostavlja žena. Zanimljivo je to kako žena rukuje i puškama i bebama, a Emela ima tri. Tri preslatke djevojčice: Hafsa, Hava i Umihana i nešto manje slatke hurmašice koje je Emela pravila. Allah je Emelu počastio svestranošću, voli da kuha i to joj ide od ruke. Nema teme o kojoj se s mojom sagovornicom ne može govoriti. Pred njom, bez obzira koliko bliske bile, zastanem i postidim se. Nakon što se vratila s trogodišnje obuke, nazovimo to stručnim usavršavanjem, počinje nositi hidžab a odbijanjem da ga skine na poslu, biva suspendovana. U toku tih 7 mjeseci koliko je suspenzija trajala, ne pada u očaj, ne razmišlja da li je pogriješila, već nastavlja imansko usavršavanje: obnavlja sufaru, uči tedžvid i kreće učiti hifz. Hifz uči i sada, dok je na porodiljskom dopustu uz tri mala mačića.
Govori tri strana jezika, njemački jer je 7 godina bila u izbjeglištvu gdje je završila osnovnu školu, te se vratila u Bosnu i sve svoje kapacitete stavila na raspolaganje društvu i zajednici. Engleski jezik je znala, a kako slobodno vrijeme itekako pažljivo koristi,upisala je kurs i dobila certifikat što će biti presudno da, nekoliko godina kasnije, ode u Grčku na vojnu obuku. Pričajući to, nasmije se preko šoljice kafe i kaže: “Kader!”. Prva je žena iz Bosne i Hercegovine koja je završila obuku u Grčkoj, te tako naučila i treći strani jezik, grčki. Nisam mogla ne zapitati se koliko jezika govore oni koji su joj stresove pravili insistirajući da ne može nositi hidžab dok, usporedbe radi, vojska u Americi i Kanadi priznaje hidžab kao dio uniforme za žene koje ga žele primijeniti. Bezbeli su naše OS bolje od Američkih i Kanadskih! U vrijeme suspenzije se nismo poznavale i sa vremenske distance mi je bilo neugodno dirati u tu temu, ali Emela o tome priča s takvom lahkoćom kao da sve to nije ni moglo drugačije. I nije. Divan je ona primjer vjernice koja se osvrne na iskušenja a zna da ih je podnijela vojnički.

Zanimljivo je da vojnik vani nosi kapu tako da je hidžab jedva ili nikako primjetan. Nije tražila poseban kroj hlača, jakne ili šta već, samo je htjela ispod kape nositi hidžab sličan potkapi koju vojna uniforma ionako poznaje. Poznaje i one kape koje prekrivaju cijelu glavu s otvorima samo za oči, ali hidžab, primjena vjerskih prava i sloboda, ne! Pitam se kako bi onda takva vojska branila društvo kad bi bilo, a bivalo je, napadnuto baš zbog vjere.
Pokazuje mi kreacije koje je sama osmislila i sašila, veli završila školu Primijenjene umjetnosti, smjer Tekstilni dizajn pa se ni te ljubavi ne odriče. Na opasku da uniforma i kreativnost nekako ne idu, odgovara da idu, sve je naslijedila od oca koji je policajac ali i umjetnik. Opet iznenađenje, otac policajac, Emela vojnik a muž specijalni policajac.
Svoj poziv shvaća kao sudbinu, jer nije to maštala kao djevojčica, jednostavno vidjevši poziv za prijem kandidata u OS, poželjela je i prijavila se. Nije imala velika očekivanja ali svejedno se razočarala kad nije prošla u prvom krugu. Desio se sudbonosni telefonski poziv i informacija da ipak jeste. Tromjesečnu obuku prolazi bez problema, dobiva posao u Zenici i nakon kratkog vremena konkurs za odlazak u Grčku na trogodišnju obuku a uslov imati certifikat o poznavanju engleskog jezika. Opet kader, onaj kurs i pravilna upotreba slobodnog vremena.

U Grčkoj, u teškoj psiho-fizičkoj obuci, sama, mlada, usamljena, na granici izdržljivosti snagu pronalazi u Bogu, u vjeri, u duhovnosti. Jedva je čekala da završi obuku, da se vrati u Bosnu i da povratak obilježi hidžabom. Tako je i bilo. Nije se nadala komplikacijama koje su je snašle, pogotovo nije očekivala ono šta je najviše boljelo, odbacivanje kolega, da je zaobilaze i izbjegavaju, posebno je tužno bilo kad su joj u tajnosti, krišom prilazili. Tužan je bio strah vojnika da budu viđeni u društvu kolegice s hidžabom. Ni to nije potrajalo jer je bila suspendovana. Već pisah da je suspenziju iskoristila posvetivši se Allahovoj knjizi i riječi, a pored toga, pored advokata i borbe s vjetrenjačama, Emela upisuje kurs heklanja u Tesnimu kod rahmetli Amine Planić.

U međuvremenu biva vraćena na posao, udaje se, rađa djecu i ostvaruje se na primarnom polju, u primarnoj ulozi za svaku muslimanku- majka i supruga.

Znajući dio Emeline priče, saznavši detalje, bila sam ljuta i ogorčena na OS, IZ, politiku, vjerska i ženska udruženja što ne pružismo Emeli podršku kakvu je trebala i zaslužila. Ali sad znam da je imala bolju, najbolju podršku. S Emelom je bio Allah, On ju je čuvao i snagu joj ulijevao. On joj je dao iskušenja i izlaz, On joj je dao da krči put svakoj ženi koja poželi nositi hidžab i primijeniti svoje ljudsko pravo na slobodu vjeroispovjesti.

 

© Divithana, 2013