Suad Bushnaq – kompozitorka muzike za koncert i film

Suad Bushnaq – kompozitorka muzike za koncert i film

Suad je kompozitorka muzike za koncerte i filmove sa korijenima u Palestini, Siriji, Jordanu i BiH! Iz Mostara, tačnije. Pročitajte njenu nadahnjujuću priču, priču žene sa hidžabom arapskih korijena koja živi na Zapadu. Ukoliko do sada niste poslušali ništa od Suadine muzike, obavezno lajkajte njen FB page i pratite njen rad: Suad Bushnaq FB page

Čast nam je što ste pristali dati intervju za naš portal. Prije svega Vam se zahvaljujemo na tome. Šta vam je prvo palo na pamet kada smo Vas kontaktirali iz Bosne i Hercegovine?

Prije svega, meni predstavlja čast biti na jednom bosanskom portalu, stoga se ja moram zahvaliti Vama. Bila sam veoma uzbuđena kada sam vidjela da me kontaktirao neko iz Bosne i Hercegovine, jer unatoč tome što uvijek nosim Bosnu u srcu i što sam ponosna što joj pripadam, nikada nisam pomislila da će nekoga iz Bosne to zanimati. Stoga mi ovo zaista mnogo znači. Osim toga, ovo je svojevrsna potvrda da Bosanci vole umjetnost i kulturu, u što sam uvijek vjerovala.

1483715_470435133062187_771062038_o

Vi ste jedina Arapkinja koja je dobila stipendiju na svjetski poznatom programu muzičke kompozicije na McGill univerzitetu. Malo koji roditelj će ohrabrivati svoje dijete da bude umjetnik – radije bi da bude inžinjer. Kako ste odlučili početi karijeru i kakve su bile reakcije ljudi oko Vas?

Kada je jedna mušterija u apoteci mog oca u Ammanu čula da sam odlučila profesionalno nastaviti s muzičkim studijima nakon srednje škole, nagela se prema njemu i utješnim i pomirljivim glasom rekla: „Znaš, bolje to nego da sjedi kući i ne radi ništa!“ To je bio stav mnogih ljudi u mom okruženju. Drugi bi podigli obrve u nevjerici i uzviknuli: „Muzika? Kao da trebaju 4 godine da bi se to naučilo?!“ Zatim, bila je tu i moja profesorica matematike u srednjoj školi koja je svakog od nas pitala koji su nam ciljevi poslije školovanja. Kada je čula moj izbor, skoro da je pala sa stolice od smijeha. Bila sam jedan od najboljih učenika u školi, ali sam bila i muzičar u srcu još od svoje četvrte godine kada sam počela pohađati časove klavira.

Moj otac je imao jednu od najvećih zbirki klasične muzike u Ammanu, moja tetka je svirala klavir, tako da sam odrasla okružena muzikom. Niko nije mogao promijeniti moju odluku da postanem profesionalni kompozitor. Bila sam te sreće da sam imala podršku u roditeljima, koji ne samo da su mi dozvoljavali, nego su me i podsticali da radim ono što želim, jer su vjerovali u važnost toga da radim ono što volim i da volim ono što radim. Odlučujući trenutak za mene je bio kada sam počela improvizirati dok sviram. Bilo mi je draže svirati to nego muziku drugih kompozitora. Konstantno slušanje nove muzike u glavi, ponekad orkestrirane, uz neopisiv osjećaj zadovoljstva kada završim s komponovanjem djela, su me uvjerili da sam rođena za ovo.

S jedne strane imamo mišljenje arapskih zemalja o ženi koja svira klavir, komponuje, puno putuje, nezavisna je, a s druge strane mišljenje Zapada o pokrivenoj djevojci koja je umjetnik – za koju stranu je to predstavljalo veći šok?

Ovo je zapravo veoma zanimljivo pitanje. Smatram da je veći šok za arapski svijet, jer je sama ideja o profesionalnom studiju muzike za njih još nova, a pogotovo jer to radi jedna žena. Međutim, situacija u regiji se mijenja posljednjih godina i vjerujem da to ljudi lakše prihvataju, iako postoje neki ljudi, posebno manji dio njih među religioznim muslimanima, za koje je tabu biti muzičar. S druge strane, pojedini sekularni Arapi smatraju da trebam skinuti hidžab ako želim biti ‘pravi’ muzičar, ili jednostavno ne mogu zamisliti kako neko može istovremeno prakticirati islam i komponovanje!

Tako da predrasude dolaze i iz arapskog svijeta, ne samo sa Zapada. Očekivala sam da će ljudi na Zapadu biti šokirani kada saznaju da sam kompozitor, ali niko to nije preda mnom iskazao, tako da ne bih znala reći. Možda nekima od njih pojam muslimanskog kompozitora razbija stereotipe. Jedna od mojih najvećih motivacija da nastavim sa komponiranjem muzike nakon što sam stavila hidžab su bili bosanski ženski horovi koje sam gledala na YouTube-u. Sviđalo mi se to što su te djevojke bile lijepo obučene dok su ‘stvarale’ lijepu muziku, tako da je to odigralu veliku ulogu u podsticanju mene da nastavim raditi ono što volim, a da pri tome ostanem odana svojoj vjeri.

Šta se događa sa ženama u arapskim zemljama? Jesu li počele dizati svoj glas? Da li je loš utjecaj zapadne demokratije i zapadnih uzora?

Mislim da su žene u arapskom svijetu uvijek bile glasne, ali sada ih više čujemo zahvaljujući društvenim mrežama. Ne mislim da imitiramo zapad, jer osjetim da su mnoge od tih arapskih žena prave arapkinje i da su feministice na neki svoj, arapski način, što je sjajno. Živim na zapadu već više od decenije, tako da sam se navikla na određeni stil života koji možda ne bi bio moguć u arapskom svijetu, ali sam sretna kada vidim kako npr. mnoge arapske režiserke dolaze do izražaja… Arapske pjesnikinje i slikarke… Imamo zaista mnogo talenta i bilo je i vrijeme da se čuju i žene. Žene moraju pisati svoju historiju kako bi se zapamtila njihova imena.

suad1Gdje pronalazite inspiraciju za svoja predivna djela? Pročitale smo negdje da su Vaša djela posvećena Vašoj majci?

Inspiraciju pronalazim u svakodnevnim trenucima mog života. Poput svake žene, imam život van profesije. Perem veš, kuham, čistim, kupujem namirnice – sve to uzima dobar dio mog vremena. Uz to sam i nastavnik. Najviše sam inspirisana kada mi radi mozak… Volim svoj mozak okupirati kroz zanimljive razgovore, dobre knjige, poeziju. Jedan od mojih omiljenih načina da se inspirišem je kada komponujem za film, jer sam fascinirana načinom na koji režiseri pričaju priče. U tom slučaju su priča, likovi i slika na ekranu ono što me inspiriše.

Moja majka, rahmet joj duši, je bila i ostala moja vječna pokretačka sila koja me inspiriše, jer je uvijek insistirala na tome da slijedim svoje snove. Ona je bila ta koja je insisirala da snimim svoj prvi CD. Uvijek je željela ono najbolje za mene i podsticala me da budem ono što želim da budem. Ona je najpozitivnija osoba koju znam, bila je divnog duha i feministica u svakom smislu te riječi, koja je nažalost napustila ovaj svijet kad je imala samo 53 godine. Vječno sam joj zahvalna, kao i mome ocu, jer nikada nisu sumnjali u mene i jer su uvijek bili tu za mene. Običavala je dati svoje mišljenje o mojim djelima i čak mi pomogla u komponovanju mog djela „Fantasie“, dajući prijedlog o središnjem dijelu te kompozicije. Sjedila je sa mnom za klavirom i rekla mi da trebam ritmičku sekciju u sredini, te odsvirala primjer jedne takve na klaviru. Usput, moja majka nije bila muzičarka i nije pohađala časove klavira, ali je imala odličan sluh za muziku.

Jordansko-kanadska kompozitorka palestinskog, sirijskog i bosanskog porijekla – to je prava multikulturalnost! Gdje pripadate? Kako se definirate? Šta za osobu poput Vas znači nacija?

Gdje pripadam i kako se definiram je vjerovatno najteže pitanje koje me neko može pitati. Obično kažem ljudima: „Šta kažeš na to da da dođeš kod mene na kafu i da ti pokažem mini film o historiji moje porodice?“ Rođena sam i odrasla u Ammanu. Majka mi je Sirijka, a otac pola Palestinac, pola Bosanac. Poslije sam odselila u Kanadu. Nikada nisam osjećala kao da negdje pripadam jer sam se uvijek osjećala kao stranac, bez obzira gdje bila. Ovo je djelomično razlog zašto u svojoj biografiji insistiram na svom kompleksnom porijeklu, jer je to jedina prava definicija ko sam ja u etničkom smislu. Zapravo je zbunjujuće kada pripadaš na više mjesta, jer to znači da nigdje ne pripadaš.

Zbog toga smatram da naciju nosiš u svom srcu gdje god bio. Ta multikulturalnost se osjeti u mojoj muzici, jer muzika nadilazi i vrijeme i mjesto – ona traje, tako da osjećam da je moj pravi dom zapravo svijet iz snova koji ‘stvaram’ u svojim muzičkim djelima. Još da dodam da je moj muž pola Finac, pola Egipćanin, koji je odrastao u Kuvajtu. Tako da ako budemo imali djecu jednog dana – oni su ti koji će biti zbunjeni!!! Ili to ili ću ih zvati „Ujedinjeni narodi“ (smijeh).

Mnogi ljudi ovdje nisu znali o porodici Bushnaq, koja je iz Bosne i Hercegovine odselila u Palestinu i okolinu nakon što je Austro-Ugarska došla na vlast u Bosnu i Hercegovinu. Koliko znate o historiji svoje porodice? Koja je Vaša omiljena stvar o Bosni? Zašto baš kompozicija „Mostar“?

Moj otac nam je često pričao o historiji naše porodice i govorio da smo Bosanci iz Mostara. Znala sam da je naše prezime imalo veze sa „lakšić“, ali nisam znala kako to spelovati. Onda sam se 2005. registrovala na Facebook i napravila grupu za porodicu Bushnaq. Znala sam da ljudi to prezime speluju na različite načine pa sam sve načine za koje sam znala dodala u naziv grupe. Na kraju smo imali nekoliko stotina Bushnaq-a (Boushnak, Bouchnek, Bosnjak etc.) u grupi iz raznih krajeva svijeta. Jedan od njih je bio zubar Hussein Bushnaq, za kojeg se ispostavilo da je dosta istraživao o našem prezimenu. Rekao mi je da je moje pravo prezime Lakišić, te da moja porodica ima kuću u Mostaru koja je pretvorena u muzej od strane Aga Khan fondacije. Također mi je rekao da je moj pradjed napravio džamiju u Mostaru. Njegovo ime je hadži Ahmed-aga Lakišić. Nažalost, i zaista me stid što ovo govorim, nikada nisam bila u Bosni i jedan od mojih snova je da je posjetim. Moja omiljena stvar vezana za Bosnu je narod. Znam da je zemlja divna, ali način na koji ljudi tamo prakticiraju religiju je zaista elegantan i kulturno bogat. Sviđa mi se što je muzika dio islama i što nema ekstremizma koji ponekad srećemo u arapskom svijetu.

Možete li uporediti sitiaciju, historiju i sudbinu Palestine i Bosne? Rekla bih da su to nacije beskrajne tuge.

Sve što mogu reći je: uzevši u obzir da sam pola Sirijka, uz to djelomično Palestinka i djelomično Bosanka – može li beskrajna tuga biti intenzivnija? Nekad sebi kažem da bih voljela da sam Italijanka. Makar bih živjela u miru. Nemojte me pogrešno shvatiti, preponosna sam na svoje porijeklo, ali kada vidim kroz šta je Bosna prošla, kroz šta prolazi i kroz šta je prošla Palestina, kroz šta prolazi Sirija, jedno od najsigurnijih, najljepših, najmirnijih mjesta na planeti, kažem sebi kako se nadam da ću jednog dana imati dom i u Nazaretu, i Mostaru, i Damasku i živjeti u svim tim mjestima. To bi bilo ostvarenje sna!

Djevojke iz našeg tima su mi rekle da Vas moram pitati kad dolazite? Imate li planove za neki koncert ovdje?

San mi je da posjetim Bosnu – bilo bi sjajno da održim koncert tamo. Moj veliki „bosanski san“ je da komponujem muziku za film Aide Begić, zatim dođem na Sarajevo Film Festival i osvojimo nagradu za najbolji film. Nadajmo se da će se ovo uskoro ostvariti!

Hvala na izdvojenom vremenu i ljubaznosti.

Hvala Vama.

© Divithana, 2013