Nusreta Salić i Amra Nalo – planinarke vodiči

Nusreta Salić i Amra Nalo – planinarke vodiči

Nusreta Salić i Amra Nalo su planinarke – vodiči. Dvije osobe kojima je CEI Nahla povjerila organizovanje planinarskih tura po bh. planinama u cilju promovisanja zdravog života, omogućavanja ženi da se bavi fizičkim aktivnostima i posjeti mjesta na kojima do sada nije bila. Donose zarazno pozitivnu energiju. U prvi mah dva različita karaktera sa jako sličnim životnim pričama. Isto godište, isti ‘bračni staž’ (sretno udate), isti radni staž, nekako u isto vrijeme se pokrile, u isto vrijeme se počele baviti i planinarenjem, i vodičkim i alpinističkim aktivnostima. Planinarenje ih je zbližilo, kako kažu, i sada, osim divljenja Božijem stvaranju, kroz tu aktivnost dijele sve radosti i sva životna dešavanja.

Amra Nalo je magistra farmacije koja već 10 godina radi u jednoj od vodećih bh. farmaceutskih kompanija. Pored planinarenja, hobi joj je i proizvodnja prirodnih krema. Svoju liniju je nazvala “Verbena” i zasad njene proizvode koriste prijatelji i njihovi prijatelji. Trenutno obavlja hadž, te je molimo da dovi za sve nas ako ovo pročita 🙂

Nusreta Salić iz Sjenine kod Doboja (ponosno nam je naglasila odakle je) je magistar Socijalnog rada i radi kao viši asistent na tom odsjeku Univerziteta u Tuzli. Na razgovor je došla direktno iz Tuzle u koju vozari iz Vogošće, a u isto vrijeme organizuje ture i sve druge dodatne obaveze.

Sa Amrom i Nusretom smo popričale o planinarenju, životu, uslovima za planinarenje za žene sa hidžabom i šta to nekoga privlači u planini. Ispričale su nam i doživljaj planinarenja u toku ramazana i šta to znači za jednog vjernika, čovjeka.

Amra Nalo

Amra Nalo

Divithana: Kada ste se počele intenzivno baviti planinarenjem, kako je sve počelo?

Nusreta: Počele smo skoro u isto vrijeme. Prije prve zajedničke ture nismo se dugo bavile ovom aktivnošću. Sedin, moj muž, se najduže bavio planinarenjem. Prva naša tura u parovima je bila na vrh Vito – Visočica.

Amra: Otprilike prije 4 godine smo počeli da planiramo, da idemo svaki vikend na planinu. Intezivno planiranje počinje još početkom sedmice. Ako je vrijeme lijepo, zaputimo se na planinu. Na početku su to sve bile lagane ture, 3, 4 do 5 sati.

Sve to predstavlja neko istraživanje, radoznalost, a usput uživanje i učenje. Prvi put kada nas je Nahla sazvala da se oformi treking klub, mi smo se već intenzivnije bavile time. Pošto smo mi imale iskustva, nas su odabrale da budemo dio svega toga.

Nusreta: Tada jos uvijek nismo bile vodiči, ali smo poznavale određene predjele, te smo kasnije, radi vlastite sigurnosti i sigurnosti drugih, upisale kurs za vodiče.

Divithana: Sjećate li se svoje prve ture?

Amra: Mi smo imali potrebu da poslije stresnih poslova, koji okupiraju i isrcpljuju puno, i fizički i mentalno, pronađemo nešto što će nas opustiti. Mora se naći neki hobi, izdvuni ventil, neka fizička aktivnost – moraš biti napolju. Nedim i ja smo prvo počeli da šetamo na duge relacije po gradu, po Vrelu Bosne, od Ilidže do Vrela Bosne. Onda smo krenuli na planinu. Nikada neću zaboraviti kada smo došli do “Maršala” autom i krenuli da hodamo putem kuda idu auta, stigli do Bijelih Voda i vratili se nazad. To hodanje, umor i planinski zrak su nam odlično došli. Prekretnica nam je bila kada smo kupili knjigu od Brace Babića – Vodič po planinama oko Sarajeva.  Odlično napisana knjiga za početnike, objašnjava sve od početka. Početne tačke, kako doći, gdje se nalaze markacije, skretanja, dužina puta…

Tu se nalaze i osnovne stvari o planini, šta ponijeti, brojevi domova, karte, mape. Upoznali smo se s autorom i s njim smo i počeli neke osnovne stvari. On zna dosta stvari, voli govoriti, ima osjećaj za vodičke aktivnosti, za liderstvo i šta grupi treba.

Moraš biti obazriv, svakako. Nama je trebalo 2-3 godine da možemo reći da smo sve te rute obišli u kompletu, jer neke moraš i ponoviti, a nisu dosadne. Nekoga planina uopće ne osvoji.

Nusreta: Mi smo se poznavale i od ranije, ali planinarenje nas je zbližilo. Priča o samom početku je vrlo slična. Moj muž je prvo otišao na nekoliko tura sam, onda smo krenuli zajedno. Motivi su isti, svakodnevnica je naporna, stresna, ali ima tu i ljubavi prema prirodi i ljubavi prema Božijem stvaranju.

Divithana: Kako su bile prihvaćene dvije žene sa hidžabom među planinarima? Često se susrećemo sa predrasudama po pitanju fizičke aktivnosti žena sa hidžabom.

Amra: Planinari su često okarakterisani kao jako veseli ljudi, koji hodaju cijeli dan, a onda se skupe u planinarskom domu i sve to proslave uz alkohol. Nas to nije pokolebalo. Hodali smo sami kad nam je to odgovaralo. Kada su imali interesantne rute, pridružili smo se planinarskim društvima. Imamo jasno određene stavove i zbog njih nismo nailazili na negativne reakcije. Nismo primijetili da nas zbog vjere neko odvaja. A upravo ovo što radimo je odlična stvar za promociju vjere i zdravog načina života.

Nusreta: Sve se to uklopilo u cijelu Nahlinu misiju promovisanja zdravog načina života – omogućiti ženi da dođe na mjesta na koja do sada nije imala priliku da ide ili se ustručavala iz nekog razloga, i za one koje nemaju priliku da hodaju po planini. Osim toga, uključivanjem u ovakve aktivnosti se dobija prilika da se živi zdravo i upozna BiH. U Nahlinom treking klubu smo nastojali kombinovati lakše i teže ture za sve tipove.

Divithana: Kakvo je stanje po pitanju opreme za planinarenje za žene koje nose hidžab?

Amra: Cijela aktivnost je naravno uvjetovana opremom. Gojzerice, ruksaci, jakne… Upisale smo i školu za vodiče, kako je Nusreta već spomenula – kada smo već toliko u planini da se barem ophodimo prema svemu tome na ispravan način, da bismo sigurno druge i sebe vodili, jer poštivanje standarda je jako važno.

Nusreta: Završile smo i školu alpinizma. To je kurs penjanja, moraju biti ispoštovani sigurnosni standardi, moraju se obući pojasevi koji ocrtavaju linije tijela. U toj grupi, od ukupno 10 žena, bilo nas je 5 pokrivenih i bile smo prve žene sa hidžabom na toj školi ikad. Ali, uspjeli smo, svi zajedno. Pojasevi za alpinizam jako ocrtavaju liniju tijela, jer, zbog sigurnosti, ne smije ništa da šeta i da je široko, jer može povući i ugroziti stabilnost. Tako da je naše glavno pitanje bilo: kako osmisliti nešto što zadovoljava i pravila hidžaba i sigurnosne standarde alpinizma?

Smislile smo neku alternativu. Shvatile smo da nam odgovaraju duge košulje, jer košulju otkopčamo naprijed, te je dio gdje se osiguravamo slobodan, a zadnji dio je pokriven i zatvoren.

Angažovale smo jednu dizajnerku da nam sašije planinarsku i alpinističku opremu od specijalnog DryPlus materijala koji se generalno koristi u izradi ove opreme. Prve ćemo to testirati, pa ako budemo zadovoljne i ako se drugima svidi, možemo nešto i pokrenuti, jer generalno nismo zadovoljne funkcionalnošću onoga što nam se nudi za planinarenje. Kada uđete u taj svijet, to je puno fizičke aktivnosti koja zahtijeva ozbiljnu opremu. Zbog toga jednostavno morate pronaći alternativu za tako duge ture.

Što se tiče hidžaba na tržištu, postoje neki koji su od odgovarajućeg materijala, ali ne odgovaraju svima oblikom i nisu tako pristupačni.

Divithana: Najviši vrh koji ste osvojile?

Nusreta Salić

Nusreta Salić

Nusreta: Ja sam bila ispod špica Skalino, na Alpama u Italiji, oko 3000 mnv.

Amra: Moj najviši vrh je bio Musala, 2925 mnv.

Divithana: Koje su vaše dalje ambicije?

Nusreta: Mi na planine idemo ponajviše jer želimo nešto da vidimo. Recimo, Zelengoru bih željela vidjeti, jer je nisam još posjetila. Na planini se često divim Božijem stvaranju, takvo ljepotu ne možeš vidjeti u gradu. Kada hodaš 6 sati sa teškim ruksakom na leđima, popneš se na vrh i vidiš kakvo je bogatstvo prirode, to neminovno utječe na tvoje poimanje Božijeg stvaranja.

Divithana: Zanimljiva je vaša tura tokom ramazana, i to nimalo lahka tura.

Amra: Išli smo na Prenj, na vrh Zelena glava, već drugi put u toku ramazana. Rekli smo: zašto ne odraditi turu dok postimo? To je bila Sedinova ideja, a mi smo pristali. Uvijek nam se pridruže i drugi, bude nas oko 10. Mi volimo da osjetimo i neki napor, a to se zaista osjeti na ovoj turi, pogotovo pred iftar.

Nusreta: Jako je naporno, doslovno pomijeranje granica. Ta tura traje dva dana. Prvi dan idemo do doma, iftarimo i sehurimo, i odatle se zaputimo na Zelenu glavu, sa Zelene glave do jezerceta, i nazad. Posljednji dio bude jako naporan. Već je kraj dana, potrošimo određene zalihe, idemo u zadnjoj trećini ramazana, kada je čovjek već iscrpljen – sve su to faktori koji utječu, ali definitivno ćemo nastaviti sa ovom praksom.

Amra: Kad postiš, imaš poseban osjećaj. Jer ne znaš da cijeniš vodu i hranu u našim normalnim uslovima, jer nikada nisi realno gladan u ovim uslovima. Meni je bilo inspirativno i naučilo me mnogo.

Nusreta: Neki su rekli: čemu mučenje, i meni je ok što ne razumiju. Ali, spoznaš šta je glad, stekneš stvarni osjećaj empatije sa onima koji nemaju, shvatiš smisao posta.

Na kraju su nam svima poručile da im se pridružimo u pohodima na bh. planine, da zajedno uživamo u prirodi i društvu i budemo fit, te da promoviramo zdrave stilove života.

© Divithana, 2013