Zamahni krilima i poleti – iznad sebe

Zamahni krilima i poleti – iznad sebe

Mi prirodno tečemo i krećemo se i čistimo se. Ne trebamo se zacementirati, lažno uzemljiti, lažno utjeloviti u jednu istu kutiju i čučati u njoj šćućureni, ne rasti, ne razvijati se, tužni, izgubljeni i uplašeni tamom svih uglova kutije. Mi smo ptice i naša krila nisu uvijek jednake veličine, na početku smo pilići, pa vrapci, pa golubovi, pa galebovi, a onda i albatrosi i možemo svojim krilima zagrliti planetu Zemlju ispod nas, i morske obrise i brodove, i vesla i ljude, i pahulje i žuto-crveno lišće kad polahko opada. Ne smijemo ostati u ljusci, mi smo predodređeni da se rodimo, ali ne samo jednom već iznova i iznova, i iznova moramo pokazati hrabrost da lupimo snažno iz unutrašnjosti jajeta i da ljuska krcne i pukne a mi izađemo ljepši i bolji nego što smo bili.

Salvador Dali, Geopoliticus Child Watching the Birth of the New Man

Kad smo se prvi put rodili i izašli iz jajetove ljuske, ništa nismo mogli sami, i tad je već počela kriza zvana „povjerenje-nepovjerenje“, kad smo mogli znati ko se brine za nas i kome možemo vjerovati. Kad su naši hodajući koraci postali stvarnost, onda smo već ušli u fazu „inicijativa-krivnja“, do naše 6. godine, a potom smo do 13. godine prolazili kroz fazu „kompetenetnost-inferiornost“. Iz ovih kriza mogli smo izaći s jednim ili drugim ishodom. O ovome nam je govorio psiholog Erik Erikson, govoreći i o ostalim krizama koje su dio našeg psihosocijalnog razvoja. U periodu adolescencije izlazimo iz krize sa pronađenim identitetom ili konfuzijom, a nakon toga u odraslom dobu prolazimo kroz krizu „intimnost-izolacija“, kako je to nazvao Erikson. Ego nastoji da se izbori sa suprotnostima u svim krizama, i to je ono što je Erikson izveo iz Jungove teorije. Jung je smatrao da zdrava ličnost ima izbalansirane sve kompleksne suprotnosti unutar sebe: intuicija-razum, introverzija-ekstraverzija, maskulinost-femininost. Budući da je ova teorija nastala prije 60-ak godina, promijenio se i socijalni milje i mnoge druge okolnosti. Tad uopće nije propitivana kriza kroz koju prolaze mladi odrasli ljudi, dobi od 25-35 godina. Ovo je nedavno propitivao dr. Oliver Robinson s Univerziteta Greenwich, pišući o takozvanoj „krizi četvrtine života“. Ono što je karakteristika ove krize jest da može imati dvije forme: osjećati se otključano (osjećaj nemogućnosti ulaska u ulogu odraslih) i osjećati se zaključano (osjećaj zarobljenosti u ulozi odraslih). Ova kriza ima pet faza. Prva faza podrazumijeva osjećaj zarobljenosti životnim izborima, kao što je izbor posla, partnera, ili oboje, i u ovoj fazi osoba živi na „autopilotu“, odnosno automatski. Potom slijedi faza osjećaja da se nešto mora promijeniti i da je promjena moguća samo ako se napravi makar jedan korak. Nakon toga slijedi npr. napuštanje posla, prekidanje veze i sl., gdje osoba propituje ponovo ko je i šta želi. Život se počinje ponovo polahko graditi i osoba razvija nove vrste obavezivanja koje su više u skladu s njenim interesima i aspiracijama. Na ovaj način dolazi do usklađenosti naših životnih izbora i situacija i onoga što zapravo želimo. 

Ako životne situacije iniciraju bol kod nas, to je zapravo energija koja želi da joj dopustimo da proteče kroz nas. Ponekad neke stvari moramo jednostavno otpustiti iz života ako želimo dublje dotaknuti sebe. Ono što bi bilo dobro otpustiti najlakše ćemo prepoznati tako što će nam postojeća životna struktura u nekom životnom segmentu biti uzdrmana, npr. problemi u poslu, otkaz, prekid veze, začetak bolesti ili bilo koja životna situacija koju kategoriziramo kao krizu. Život nam na takve načine daje nam priliku da nadvladamo neke lažne dijelove sebe i razvijemo se. U životnim krizama se čini kao da gubimo neke dijelove iz svog života i počinjemo shvatati da stvari nemaju smisla. Početni osjećaj je da postojeća životna struktura puca i početna reakcija na to je bol, ali to nije prava bol. Iz straha od takve boli i neizvjesnosti budućnosti većina pravi grešku i cementira pukotine da bi i dalje ostali u istoj strukturi. Ljudi su spremni uraditi sve da bi zacementirali situaciju samo da izbjegnu ono što donosi njeno pucanje. Kad osvijestimo određenu krizu u životu, bitno je da joj se ne opiremo. Ovdje ne govorimo samo o prirodnim razvojnim psihocijalnim krizama o kojima je govorio Erikson ili Robinson. U pitanju su i izvanjske životne situacije koje nas mogu dovesti do krize i samopropitivanja. Ovakve krize trebamo shvatiti na način da ih integriramo i pustimo da se razvijemo. Bijeg je vrlo česta reakcija u kriznim situacijama. Međutim, činjenica je da situacije koje nisu usklađene sa stvarnim dijelom nas ne mogu opstati. Koliko god se trudili zakrpati situaciju, problem će svo vrijeme izlaziti na površinu sve dok se s njim ne suočimo tj. dok životnu energiju koja nam stvara nelagodu ne isprocesuiramo i ne otpustimo. U trenutku kad propustimo svu bol koju nam je životna kriza izvukla, tada se počinje događati konsolidacija – prvo u nama, a nakon toga i izvan nas. Vrlo brzo nakon toga počinje se u našem životu stvarati nova životna struktura koja je usklađena s istinskim dijelom nas.

U Časnom Kur’anu imamo jasne dokaze o tome kako je Allah dž.š. stvorio svijet i čovjeka i koje razvojne faze ljudi trebaju i moraju proći da bi došli do Savršenstva. Tako Kur’an obavještava i o ključnim situacijama koje su doživljavali Božiji poslanici od Musa a.s. do Isaa a.s. i koje se mogu događati u životu svakog čovjeka. Navedeno je i da je Adem a.s. prvi poslanik, a ne samo prvi čovjek. On se nije ogriješio nego je zaboravio i tako dospio na stranputicu, ali mu je Allah oprostio. Ono što se desilo izvan ljuske jajeta dovelo je do ponovnog rađanja, pokajanjem, do ponovnog preispitivanja sebe i do nove prilike.

U suri El-Hadždž Uzvišeni Allah detaljnije govori o stadijima stvaranja čovjeka i kaže: „O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, da vam pokažemo moć Našu! A u maternice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju…“ (Kur’an, El-Hadždž, 5)

Sve ono što se dešava našim odrastanjem, zrenjem, starenjem, povezano je i sa našim unutarnjim promjenama. Sve izvanjsko dotiče i unutarnje, naše duše kucaju kao srca i protiču i opiru se cementiranju i stajanju u vremenu. To što mi rastemo i starimo jest dokaz prolaznosti dunjaluka ali isto tako to je dokaz i naše povezanosti sa Stvoriteljem i Njegovim savršenstvom i naše mogućnosti da duhovno rastemo i bližimo se smislu našeg postojanja. To nam daje mogućnost da se u tom prolasku vremena i kretanju sa stepenice na stepenicu popnemo i do svjetla u nama koje je Svjetlo izvan nas.

René Magritte – Not to be reproduced, 1937.

Carl Gustav Jung je također govorio o četiri faze kroz koje prolazimo tokom života. Prvu je nazvao atletskom, kad smo opsjednuti fizičkim tijelom ili izgledom. Potom slijedi ratnička, kad su ljudi ciljno orijentisani, kad preuzimaju odgovornost i žele osvojiti svijet. Nakon toga slijedi faza obračunavanja kad se pitamo „šta smo uradili za druge“, te se trudimo obezbijediti bolji život za djecu i druge. Posljednja faza je duhovna, kad se fokusiramo na ono što je izvan našeg fizičkog tijela i kad shvatamo da smo mi puno više od onog što smo skupili, naše imovine, prijatelja, dobrih djela i slično. Shvatamo da smo duhovna bića koja su se uputila na put života koji nema realnog ni kraja ni početka.

Važno je da nikad ne ostanemo zaglavljeni, zaključano zarobljeni ili otključano zarobljeni, te da učinimo sve što  možemo da promijenimo ono što u nama izaziva osjećaj nedovršenosti, straha ili bola. Važno je da ne trčimo u bijegu od osjećaja neizvjesnosti. Niko ne kaže da je lahko, da će preko noći bol proći, da ćemo preko noći znati ko smo, šta želimo. Niko ne kaže da ćemo preko noći biti spremni preuzeti odgovornosti i posvećenosti odrasle osobe. Niko ne kaže da ćemo preko noći biti spremni na potomstvo. Niko ne kaže da ćemo preko noći biti spremni prihvatiti svoje bore, sijedu kosu, staračke pjege, povijena leđa. Niko ne kaže da ćemo se tek tako pomiriti sa smrtnošću. Ali važno je da idemo naprijed, da tečemo kao rijeka, da svojim krilima albatrosa grlimo svijet ispod nas. Važno je da svojim krilima albatrosa grlimo ljubav, život, i da iz svog zagrljaja svijetu damo najbolje od nas. Mi smo pjesnici svog života, i naša krila nam neće smetati da hodamo, ma koliko nas uvjeravali u to. Mi smo rođeni da budemo duhovna bića i nećemo pustiti da nas lažu i uvjeravaju da je bolje biti lažan i stajati na mjestu koje djeluje sigurno. Ta lažna sigurnost nas može koštati smisla našeg života, koji ne stoji i ne čeka nas već mi moramo krenuti prema njemu, hrabro leteći u čežnji da ga otkrijemo.

 

“Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.”

(Charles Baudelaire, Albatros, posljednja strofa)

 

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013