U zemlji čudesa zvanoj Život

U zemlji čudesa zvanoj Život

Pobjegla si jednom iz svoje kože i pronašla cvijeće i leptire, tamo daleko, i ptice kako cvrkuću razdragano. I otišla si tamo za zecom u rupu, i pronašla si Alisu i zajedno ste išle u zemlju čudesa i družile se sa šeširdžijom na čajanci. Ali, i ti si kao i Alisa, otvorila oči, pod jednim drvetom, i shvatila da si i dalje u svojoj koži. I shvatila si da nema bijega. Shvatila si da si tužna. Shvatila si da si ljuta. Shvatila si da si uplašena. Mislila si, ja ne smijem ovako da se osjećam. Mislila si, ja imam sve i moram biti sretna. Mislila si, gdje je moje stakleno zvono, da se pokrijem njime, gdje neću čuti sve, gdje ću i dalje vjerovati da je napolju idealan svijet gdje su svi sretni i nasmijani? Nema gladnih. Nema tužnih. Nema rata. Nema siročadi. Nema mržnje. Nema nejednakosti. Nema nepravde. Ima. Ima. Ima. Imaš li pravo da padaš u očaj?

Pitaš se, smijem li se ovako osjećati. Ja sam vjernica. Ja moram biti jaka. Ja moram biti pribrana. Uvijek i u svakom trenutku. Ali, shvati, život nije ni crn ni bijel. Shvati da nije sve stroga forma. Nisu sve stroga pravila. Nije put i znakovi i semafor. Tu su putevi, krivine, okuke, brzi i nervozni vozači. Tu su kiše i snjegovi i klizavi putevi. Nekad ćeš malo pasti, možda u snijeg, možda u blato, ali važno je da uvijek imaš krajnji cilj pred očima. Ustat ćeš, otresti prljavštinu sa sebe, i krenuti dalje, čist i čista i sigurna.

Koliko nas je danas tužnih i nervoznih? Danas je 400 miliona ljudi u svijetu pod uticajem depresije i ostalih mentalnih poremećaja, i ovaj broj je stalno u porastu. Uzroci za to su, naravno, individualni . To može biti uzrokovano gubitkom drage osobe, lošim uvjetima života ili ipak – nagomilanim stresom. Danas živimo tako da gotovo nemamo vremena disati. A udah i izdah glavni su princip života. Ukoliko trčimo i krećemo se automatizovano, bez mogućnosti da osjetimo sadašnji trenutak – to više nije život, već životarenje. Ujutro se budimo ljuti, tužni, umorni, bezvoljni. Pitamo se kuda nas vodi ovaj dan. Takav stav nastaje ukoliko dozvolimo da nas točak brzog života zgrabi u sebe, i ukoliko zaboravimo onaj Krajnji cilj, i ostanemo zaglavljeni u blatu ili hladnom snijegu. Ipak, ono što najviše izaziva ove osjećaje jest osjećaj besmisla. Neurolog i psihijatar Viktor Frankl, koji je utemeljitelj logoterapije – terapije smislom, navodi kako nastaje neuroza besmisla, odnosno duhovna ili egzistencijalna neuroza. Ona nastaje kad je osujećena težnja ka smislu. Jedna od Franklovih omiljenih metafora je egzistencijalni vakuum. Besmisao je rupa, praznina u našim životima. Dosada je jedan od najzapaženijih znakova praznine. Kad konačno imaju vremena da rade šta hoće, ljudi ne znaju šta će sa sobom: padaju u provaliju kada se penzionišu, studenti se opijaju svakog vikenda, svako veče uranjamo u pasivnu zabavu. Frankl to zove „nedjeljna neuroza“. Svoj egzistencijalni vakuum pokušavamo da ispunimo „stvarima“ koje nam pružaju neko zadovoljstvo, nadajući se da će nam pružiti i konačno zadovoljenje. Ljudi jedu više nego što im je potrebno, traže moć, pokušavaju ispuniti život kroz biznis, konformizam, konvencionalnost, ili teže da ispune prazninu bijesom ili mržnjom. Također, pokušavaju ispuniti svoje živote neurotičnim „začaranim krugovima“, kao što su opsjednutost klicama i čistoćom, ili opsesivnim fobijama. Karakteristično za začarane krugove je da šta god da uradimo, nikada nije dovoljno.  Sve dok sreću tražimo u „stvarima“, u nečemu ovozemaljskom da nam ispuni unutrašnju prazninu, naša duša će jaukati bolno, a mi ćemo nastaviti lagati sebe da smo sretni, maskirajući duboku tugu gomilanjem besmislenih aktivnosti života. Kako se otrgnuti od ovoga? Tako što nećemo vezati svoje srce za ono što je prolazno. Tako što ćemo u svom srcu tražiti ono što je vječno. Autorica Yasmin Mogahed kaže ovako: „Koliko god možeš, drži dunjaluk u svojoj ruci – ne u svom srcu. To znači, kada te neko uvrijedi, drži to van svog srca tako da te ne učini ogorčenim ili defanzivnim. Kad te neko hvali, također to drži van svog srca, da te to ne učini arogantnim i umišljenim. Kad se suočiš sa tegobama i stresom, ne upijaj to u svoje srce, tako da ne postaneš beznadežan i preplavljen. Umjesto toga, čuvaj to u svojim rukama i shvati da sve prolazi. Kad ti je dat dar od Boga, nemoj to držati u srcu. Drži to u svojoj ruci tako da ne zavoliš dar više od darovatelja, i tako da onda, kad ti to bude oduzeto, možeš odgovoriti na pravi način: ‘inna lillahi wa inna ilayhi rajioon’, svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.“

Kad smo tužni ili u očaju, mi postavljamo niz pitanja. Pa tako pitamo: Zašto prolazim kroz ova iskušenja? Zašto sam pod ovolikim opterećenjem? Zašto nikad ne dobijem ono što želim? Ali kako ću ovo podnijeti? Kur’an nudi odgovor na sve.

Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. (El-Ankebut, 2-3)

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. (El-Bekara, 286)

…i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87)

Koje načine suočavanja sa neurozom besmisla preporučuje Viktor Frankl? Postoje tri načina kako doći do smisla. Prvi način je kroz vrijedno iskustvo života, a to jest kroz ljubav. Povezati se s drugim bićem, autentičnim i baš onakvim kakvim ono jest. Drugi način jest kroz stvaranje nečeg vrijednog, odnosno kroz kreativnost: to može biti kroz umjetnost, ali i kroz druge forme koje nam daju osjećaj da doprinosimo pozitivno našem društvu. Treći način pronalaženja smisla je naš odnos prema okolnostima i onome što nam se zbiva. „Sve može biti oduzeto čovjeku osim jednog, posljednje ljudske slobode – da izabere svoj stav u bilo kojim okolnostima, da izabere svoj vlastiti način.“, kako kaže Frankl. Ovim se Franklov egzistencijalizam razlikuje od Sartrovog. Sartr i ostali egzistencijalisti smatraju da je život lišen smisla, i mi moramo pronaći snage da se suočimo sa besmislom, te da ga otrpimo. Frankl kaže da moramo naučiti da izdržimo našu nesposobnost da potpuno shvatimo suštinski besmisao, odnosno „Logos je dublji od logike“.

Iskustvo logora smrti Frankla je dovelo do tog zaključka: „Uprkos svom nametnutom fizičkom i mentalnom primitivizmu života u koncentracionim logorima, bilo je mogućnosti za produbljenje duhovnog života. Zatočenici su bili sposobni da se povuku iz svoje strašne okoline u život unutrašnjeg bogatstva i duhovne slobode.“ 

Ono o čemu je Frankl govorio nije bilo vezano niti za jednu vjerospovijest, već za nesvjesnu religioznost i odnos prema transcendenciji koji je svojstven čovjeku. On je isticao kako i ateist i agnostik mogu prihvatiti tu ideju a da ne koriste riječ „Bog“. Odnosno, on govori o Bogu koji je ipak duboko ličan, i  koji je u svakome od nas. Priznanje tog prisustva vodi nas nad-smislu. S druge strane, okretanje od Boga krajnji je izvor svih duševnih bolesti. Moramo zaviriti u sebe i svoju dušu. Biti spremni biti sami sa sobom. Biti spremni na dosadu. Nismo ni svjesni šta možemo pronaći. U toj dosadi naša duša će izaći van. Zaplakat će. Zajaukati. Mi ćemo se uplašiti i pokušati povući. Možda pustiti muziku. Možda pasivno gledati neku od serija na televiziji. Možda ustati i čistiti i ono što je čisto. Ali nemoj. Ostani. Sjedi. Udahni. Izdahni. Osjeti svoju tugu. Osjeti svoj strah. Osjeti svoju ljutnju. I kad ih osjetiš, uzmi ih u svoju ruku, nemoj u svoje srce. Ali prihvati ih kao stvarne. „Nemoj bježati od svoje tuge, o dušo. Potraži lijek unutar svoje boli. Zato što ruža dolazi od trna, a rubin dolazi od kamena.“, zamolio je tvoju dušu i Rumi.

Salvador Dali, Alisine avanture u Zemlji čudesa, 1969.

Prihvati svoju bol, prihvati svoju prazninu, i nemoj pokušavati da je popuniš onim prolaznim, onim lažnim. Neće onda nikad proći. Zaplači, i u toj boli budi spremna na ljepotu. Neće doći tek tako. Nema magičnog štapića ni instant rješenja za probleme. Tvoj džihad neće biti lagan. Hrvat ćeš se sa svojom dušom, ali budi spreman. Ako slažeš sebe da nema smisla, vrtit ćeš se vječito u začaranom krugu traženja zadovoljstva kroz prolazna zadovoljstva. Tvoja glad neće prestajati, a tvoja žudnja neće zgasnuti. Ne poriči nad-smisao u svom srcu. „Kada je jednom potisnut, anđeo u nama se preobražava u demona.“, rekao je i Frankl. Anđeo u nama pomoći će nam svojim krilima u vremenima tegobe, da se vinemo iznad. Niko ne kaže da će sve ići lahko poslije toga. Mi ne znamo šta nas čeka iza one tamo okuke. Mi ne znamo hoće li sutra pasti kiša i hoće li biti blata, hoćemo li se okliznuti. Ali tad ćemo znati šta je u našem srcu. Tad ćemo znati da ne vrijedi bježati i tražiti stakleno zvono. Tad nećemo žaliti za zemljom čudesa i za čajankom sa Alisom i šeširdžijom. Tad ćemo voljeti život, baš takav jest, ni crn ni bijel, ni siv. Tad ćemo voljeti šareni i uzbudljivi život, znajući da su čak i njegove krasne boje samo odsjaj boja Vječnog, zbog Kojeg i za Kojeg i živimo.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013