U savršeni krug iz kruga iluzija

U savršeni krug iz kruga iluzija

U bunaru želja bez dna čovjek se davi: „Daj još, daj još!“, a vuče ga vir unutra, i on nikako glavu da iznese na površinu, umire živ, živi mrtav. Pohlepa, posjedovanje, traženje – današnji je modus postojanja. Gdje se izgubilo naše bivstvovanje? Možda se krije ispod ledenog marketinškog brijega koji nas uvjerava da nam baš taj komad odjeće treba, da nam baš taj parfem treba, baš taj sat?

Mi zapravo ne kupujemo šampon za kosu, već ono što ćemo navodno postići upotrebom istog. Mi ne kupujemo baš taj sok jer ga volimo, nego jer su nam uz njega servirali sliku savršene porodice i topline doma. Servirali su nam iluziju da će nam baš posjedovanje toga i toga ispuniti našu određenu psihološku potrebu. Američki psiholog i marketinški stručnjak Ernest Dichter, psihoanalitički orijentiran, govorio je o ljudskoj motivaciji kao o ledenom brijegu čije dvije trećine su sakrivene od pogleda. Odnosno, u kupljene proizvode zapravo nesvjesno projektujemo sebe i ustvari kupujemo dio ličnosti. Ova „kupovina ličnosti“ je površnija po svojoj prirodi i zapravo znači određenu kupovinu imidža sa kupovinom brenda.

Kako da se iskobeljamo iz blata konzumerizma koji nas uvjerava da nas nema, ako ne posjedujemo ništa? Kako da se iščupamo iz iluzornih slika sebe i zaronimo dublje u svoje istinsko jastvo? Ne intelektualiziranjem. Ne posjedovanjem znanja, jer znanje nije potpuno ako se posjeduje, a ne osjeća. Kako to kaže njemački teolog, filozof i mistik Eckhart Meister, „čovjek bi trebao biti slobodan od vlastitog znanja“, i to ne znači da on treba zaboraviti ono što zna već treba zaboraviti da zna. I kako to dalje kaže sociolog i psihoanalitičar Erich Fromm: „Znanje ne bi smjelo poprimiti osobinu dogme koja nas porobljuje.“ Kako se osloboditi onda? Kako pronaći istinu? Istina leži u srcu. U nijjetu. U ostavljanju svega zarad Gospodara i Njegove ljubavi.

Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.“ (Kur’an, Ali Imran, 92)

Udijelimo ono što posjedujemo. Udijelimo ono što znamo. Oslonimo se na Gospodara, El-Vehhaba, Koji mnogo poklanja, Er-Rezzaka, Koji obilno nafaku daje. Oslonimo se na El-Vekila, Koji se stara i brine. On je Onaj Koji bogastvo daje, El-Mugnij. On je onaj Koji bogatstva lišava, El-Mani. Onaj Koji daje korist, El-Nafia, i Koji stvara štetu, Ed-Dar. Kad spoznamo značaj oslanjanja na Uzvišenog i lišimo se straha da ćemo ostati sami, bez ičeg, siromašni, nije nam teško dati ono što nam je najdraže na ovom Putu.

57ab337411fda8f2670ad0b45aa72b60

Poslanik Muhammed a.s. je rekao: „Nema dana u kojem robovi osvanu, a da ne siđu dva meleka i jedan od njih govori: „Allahu, nadoknadi onome ko dijeli“, a drugi govori: „Allahu, daj propast onome ko uskraćuje.“ Ono što se na Božijem putu utroši, neće ostati bez nadoknade.

Da li nam je zaista neophodno imati sve što nam kažu da nam je potrebno? Abraham Maslow, američki psiholog, govorio je o piramidi potreba, u kojoj su na dnu fiziološke potrebe organizma i potrebe za sigurnošću, a potom slijede potrebe za pripadanjem i ljubavlju, te za poštovanjem i samopoštovanjem, i na kraju potreba za samoaktualizacijom. Odnosno, Maslow je razlikovao D-potrebe ili potrebe nedostatka, te B-potrebe, odnosno metapotrebe ili motive rasta. Marketinške agencije nas uvjeravaju da u onome što nam oni nude svojim proizvodima, kroz kupovinu stvari za najniže i egzistencijalne (B-potrebe), mi zapravo kupujemo D-potrebe. Ali, to je samo iluzija. Istinski razvoj ličnosti stupa kad se ona oslobodi bilo kakvih stega ili strogog modusa posjedovanja i kad uroni u modus bivstvovanja. Jer, kako to dalje kaže Fromm: Dok je imanje zasnovano na nečemu što se upotrebom smanjuje, bivstvovanje se praksom razvija.”  Stalnom potrošnjom i užurbanim načinom života, mi smo podlegli manipulaciji i triku da nam je potrebno još i još, a mi kao istinski MI samo stagniramo i čekamo buđenje, kao da će se desiti samo. Neće se desiti samo! Otvorimo oči i nađimo suštinu! Naš rast i razvoj naših viših potreba koje nas i čine ljudima desit će se samo ako mi uložimo u to. Desit će se ako čitamo, pišemo, vježbamo, učimo, treniramo, i potom to dalje uložimo u društvo. Samo tako možemo stupiti u istinsko stanje svijesti zvano „flow“, koje je objasnio Mihaly Csikszentmihalyi: „To je kada djelujemo slobodno, zbog same akcije, a ne za skrivene motive, da naučimo kako postati više nego što smo bili.” Kako možemo postati više od nas samih? Tako što će naš život biti nešto više od nas samih, za nešto više od nas samih. Vratit ćemo se svom Izvoru. Kad nešto istinski činimo, bez očekivanja spoljnje nagrade, naše srce je na istinskom stepenu bivstvovanja. Poslanik s.a.v.s u hadis-i šerifu govori o sedam kategorija sretnika na ahiretu, odnosno sedmero će Allah prekriti Svojom sjenom, na Dan kada neće biti druge sjene doli Njegove. Jedna od kategorija je čovjek koji udjeljuje, i to iz istinskog nijjeta za Božije zadovoljstvo: Čovjek koji dijeli sadaku ali na način da sakrije to da dijeli, i to do te mjere da mu ljevica ne zna šta to dijeli desna ruka.”

Postoji uska veza između konzumerizma i stalne potrebe za potrošnjom te manjka prosocijalnog i pomagačkog ponašanja i rada za zajednicu. Zašto? Kroz konzumerizam i stalno trošenje promovira se individualizam i individualistička kultura kao najbolja moguća. Kupujući, kupuješ sebi, kupuješ sebe, jer si sebe izgubio. Fromm u svom djelu „Imati ili biti” dalje spominje kako Max Stirner govori o zaokupljenosti vlasništvom, te ističe kako „individualizam” koji u svom pozitivnom smislu označava oslobađanje od društvenih lanaca, u negativnom smislu znači “posjedovanje samog sebe”, pravo, i obavezu – investiranja energije u vlastiti uspjeh.“

Uložiti sebe u ono što posjeduješ, razorno je za svijest. Osoba stalno strahuje. Mi ne posjedujemo ništa, mi smo samo putnici i putnice. Naša tijela nisu naš izum. Naš um je blagodat nam data. „Ako sam ono što imam i ako je to što imam izgubljeno, ko sam ja tada? Niko, već poraženi, slomljeni, patetični dokaz pogrešnog načina života. Budući da mogu izgubiti sve što imam, nužno sam, i stalno, zabrinut da ću ono što imam izgubiti. Plašim se krađa, ekonomskih promjena, revolucija, bolesti, smrti, ljubavi, slobode, napretka, promjene, nepoznatog.“, navodi Erich Fromm.

U suri Muhammed 38 Allah dž.š. kaže: „Vi se, eto, pozivate da trošite na Allahovu putu, ali, neki od vas su škrti – a ko škrtari, na svoju štetu škrtari, jer Allah je bogat, a vi ste siromašni. – A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti.“

Škrti su oni koji su uronili u svoja mala ega i hrane sebe, hrane se iluzijama, kupuju i troše, nesvjesni, automatizovani. Zaboravili su zašto su ovdje. Zaboravili su da nisu sami ovdje. Zaboravili su ko su. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: „Doista im je Allah propisao imetak u njihovom imetku, koji se uzima od njihovih bogatih (muslimana), pa se vraća (daje) njihovim siromašnim (muslimanima).“ (Buharija i Muslim).

Kad bismo živjeli po ovim uputama, svijet bi bio mjesto u kojem bi svi imali dovoljno. To bi bio svijet mira i zadovoljstva, svijet jednakosti, svijet u kojem bismo svi mogli rasti, potpuno svjesni, potpuno savjesni. Kad bismo zaista shvatili našu bit i naše biće, naš strah bi se smrvio i naše srce bi letjelo k visinama Uzvišenom, u radosti što razumije svrhu svog postojanja, i u radosti što shvata da je ovaj svijet prolazan. U tom prolaznom svijetu, sve što je materijalno iluzorno je. Zašto se plašiti onda tu iluziju založiti za nešto stvarno? Zašto se plašiti da nećemo imati, i da nas neće biti, kad ima Onaj Koji sve daje i uzima, On je uzrok i Prapočetak svega? Naše veliko JA i nije toliko veliko u ovom kosmosu? Ali može biti Istinsko JA, kao kap u Okeanu Svjetlosti i Svijesti.

Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013