Prošetaj u mokasinama drugog čovjeka

Prošetaj u mokasinama drugog čovjeka

Koliko je naše srce sa srcem drugim? Koliko su naše oči suzne kad suze teku niz drugo mehko lice, niz drugo izborano lice, niz drugo ožiljcima izbrazdano lice? Sudimo li o tim ožiljcima ili ih osjećamo? Upiremo li prstom u onoga tamo i onu tamo ili ih razumijemo? Ko smo mi da sudimo ili opravdavamo? Zaboravili smo osjećati jedni druge, slušati se, tješiti, gledati u oči. Zašto?

Hajde da se prisjetimo, šta je to kad govorimo o osjećanju srca drugog? Empatija. Empatija je pojam koji dolazi iz estetike i koji je uveo njemački filozof Theodor Lipps,  a znači unošenje vlastitih misli, stavova i osjećanja u umjetničko djelo ili prirodnu pojavu. Čovjek kao senzitivno i senzibilno biće, kroz koje struji energija i emocija, umjetnost je sam po sebi. Mi osjećamo tu umjetnost kad suosjećamo. Ta nas umjetnost života tjera da postanemo bolji. Mi se trebamo voditi svime onime što je naš Poslanik s.a.w.s bio i živio, ako želimo da postanemo ono za šta živimo – naša vjera, naš iman, naš ihsan. Kur’an o Poslaniku a.s. kaže:  „Došao vam je Poslanik, između vas je, i, što ćete na muke naići, teško mu je! On silno želi da se uputite, a prema vjernicima sažaljiv i samilostan je.“ (Kur’an: 9:128)

Sažaljivost i milostivost su naš put ka susretu sa našim Stvoriteljem, naš put ka viđenju Njegovog Lica u džennetu. Jer, kao što je rekao Poslanik a.s.: „Milostivima će se smilovati Milostivi, pa budite milostivi prema onima na Zemlji, pa će i prema vama biti milostivi oni na nebu!“

Los dos Fridas

Los dos Fridas, umjetničko djelo Fride Kahlo

U oblasti psihoterapije, empatija se pokazala kao itekako značajan  faktor za njenu uspješnost, odnosno za veće šanse da će klijent ili  klijentica doći brže do oporavka ili zadovoljstva. Carl Rogers,  humanistički orijentiran psiholog, tvorac je tzv. „terapije usmjerene  osobi“, u kojoj su neki od ključnih elemenata empatija i bezuslovno  pozitivno prihvatanje. Rogers kaže: „Empatisati znači ući u privatni  opažajni svijet druge osobe i sasvim biti u njemu – kao kod kuće. Ovo  uključuje sveprisutnu i stalnu osjetljivost na mijenjajuće doživljaje  koji teku u drugoj osobi… od straha, bijesa, nježnosti, konfuzije ili  bilo čega što on/ona doživljava. To znači privremeno živjeti u  njegovom/njenom životu, pažljivo se kretati po njemu bez davanja  sudova. (…) To uključuje saopćavanje onog što ste primijetili u  njegovom/njenom svijetu dok ste gledali svježim i neuplašenim očima elemente kojih se ta osoba plaši..”

Upravo je empatija saživljavanje posmatrača sa psihičkim svijetom  druge osobe, ali s tim da se zadržava realan uvid u sebe, bez  proživljavanja. Ukoliko osoba previše saživljava sa drugom osobom,  ne razlikujući više šta su njene emocije, to je onda već druga sfera, koja te osobe na određenim mjestima naziva „empatama“. Ovo također može biti opasno, naročito u pomagačkim profesijama, gdje zbog previše empatije dolazi do profesionalnog sagorijevanja. Dakle, suosjećanje je važno, ali ako želimo pomoći istinski drugoj osobi, moramo znati gdje počinjemo mi a gdje druga osoba i obratno. Ono što je još jako važno u procesu empatisanja jeste aktivno slušanje osobe koja govori svoj doživljaj. „Od ključnog značaja“ , smatra Marshall Rosenberg, psiholog i pokretač ideje o nenasilnoj komunikaciji, „je naša sposobnost da prisustvujemo onome što se zaista dešava u datom trenutku – jedinstvenosti osjećanja i potreba osobe koju slušamo.“  Empatični ljudi vrlo pažljivo slušaju druge i čine sve kako bi dokučili njihova emocionalna stanja i potrebe.

Otkada počinje empatija kao psihološki fenomen u našem životu? Oduvijek. Istraživanja su pokazala da i djeca mlađa od dvije godine dijele s drugima ili tješe drugu djecu koja plaču, i to nam govori da je empatija kod male djece razvijena makar u najjednostavnijem obliku. Kod starije djece postoji ne samo empatija, nego i nastojanje da se pomogne drugome. Empatija postoji kao posebna emocionalna veza između dojenčeta i „značajnog drugog“. „Značajni drugi“ je osoba koja se brine o djetetu, najčešće majka. Ovako to navodi neofrojdovac i psihoanalitičar Harry Stack Sullivan. On dalje navodi kako dijete već u samoj situaciji dojenja može da osjeti ukoliko je majka uplašena ili anksiozna, te da i ono samo postane uznemireno. Zato je važno već od ranih godina djetetu pokazivati samilost, ljubav, empatiju. Tako je i Aiša r.a. prenijela: „Jedan beduin došao je kod Vjerovjesnika, s.a.w.s., i rekao mu: ‘Vi ljubite malu djecu, a mi ih ne ljubimo!’ – ‘Šta ti mogu ako ti je Allah iz srca izuzeo milost!“, odgovorio mu je on.“

Naravno, i majka je uznemirena kad je njeno dijete uplakano ili uplašeno. Anas bin Malik, ashab Muhammeda a. s., je pripovijedao o Poslanikovoj empatiji prema majkama u mesdžidu: „Poslanik s. a. w. s. je rekao: ‘Kada počnem s učenjem dove, želim da bude duga, ali onda čujem plač djeteta, pa je skratim zbog toga što znam da je majka žalosna zbog djeteta i plača’.“ Fotka

Dakle, empatija je u srži našeg bića, i milostivost Samilosnog je dar prema nama. Tako Ebu Hurejre prenosi sljedeće Poslanikove a.s. riječi: „Allah ima stotinu milosti, a samo jednu od njih spustio je među džine, ljude, životinje i ptice, i oni su, zahvaljujući njoj, saosjećajni i samilosni među sobom; zahvaljujući njoj divlja zvijer blaga je prema svome mladom. Allah je devedeset i devet Svojih milosti ostavio za kasnije, i njima će se smilovati Svojim robovima na Sudnjem danu!“  Dah Božanskog duha, i Onoga koji nam je „bliži od žile kucavice“ jeste upravo u milosti i saosjećanju među nama.

Koliko se trudimo razumjeti one obespravljene, usamljene, tužne, siromašne? Pisac George Orwell pokušao je na radikalan način shvatiti beskućnike, i plan mu je bio da se obuče kao beskućnik u pohabane cipele i kaput te da živi na ulicama Istočnog Londona sa prosjacima i skitnicama. „Želio sam da se u potpunosti uklopim – da se nađem među onima koji su potlačeni“, pisao je Orwell. Kao rezultat, nastala je njegova knjiga „Ispod i izvan Pariza i Londona“, u kojoj je iznio promjenu svojih uvjerenja i odnosa prema ljudima. Ne samo da se uvjerio da beskućnici nisu „pijani ološ“ već je razvio prijateljstva s nekolicinom njih. Izmijenio je svoje viđenje nejednakosti i obezbijedio sebi materijal za literarno stvaralaštvo. Uvidio je da nas empatija čini, ne samo dobrima, već i nama čini dobro. I to je bilo najbolje putovanje u njegovom životu, prema njegovim riječima. Upravo tu nalazimo i poklapanje sa starom izrekom Indijanaca: Prošetaj milju u mokasinama drugog čovjeka, prije nego što ga iskritikuješ.“

Samilost prema obespravljenima i nejakima preporučuje i Kur’an: „I zašto čovjek nije na blagodatima zahvalan? A šta ti misliš kako bi trebalo na blagodatima zahvalan biti? – roba iz ropstva osloboditi, ili, kad gladni dani haraju, nahraniti siroče bližnjeg svoga, ili nevoljnika ubogoga, a da, k tome, bude od onih koji vjeruju, koji među se strpljivost preporučuju i koji među se samilost preporučuju!“ (Kur’an: 90:12-17)

Kenji Nakayama (Mike Lehman, beskućnik)

Djelo grafičkog umjetnika Kenji Nakayame (na fotografiji – Mike Lehman, koji je bio beskućnik dvije godine)

Ljudi su skloni prosudbama drugih, baš kao što je Orwell vjerovao da  su beskućnici samo „pijani ološ“, dok se nije postavio u njihove  cipele, ali doslovno. Ne možemo znati pozadinu nečije priče, nečijih  postupaka, nečijeg izgleda. Ko smo mi da sudimo? Moramo svjesno  djelovati na svoje misli, svoje loše prosudbe, svoje upiranje prstom u  drugoga ili drugu, i ponuditi im ruku pomoći, tople riječi, osmijeha i  pogleda. Nemojmo se uzdizati, da smo mi bolji vjernici, zato što  imamo više sreće. Lahko je skrenuti, oholost je najveći zavodnik na  stazu zabludjelih.

Ipak, postoji objašnjenje u socijalnoj psihologiji, da ljudi donose  prosudbe kao „naivni psiholozi“, kako to kaže Fritz Heider,  utemeljitelj teorije atribucije. Po ovoj teoriji, ljudi su skloni vidjeti  veze tamo gdje one ne postoje i atribuirati određenu posljedicu pogrešnom uzroku, odnosno u ovom slučaju atribuirati izgled beskućnika njegovom pijanstvu i njegovoj ličnosti, bez uzimanja u obzir faktora izvana koji su mogli dovesti do njegove situacije. Tako postoji internalna atribucija – pripisivanje uzroka čovjeku i njegovim internalnim karakteristikama, te eksternalna – kad se uzimaju u obzir faktori izvana koji su mogli dovesti do određene posljedice. U kolektivističkim kulturama ljudi su skloniji eksternalnim atribucijama, odnosno u ovom slučaju spremniji  propitati vanjske okolnosti koje su dovele beskućnika u određenu situaciju. Koliko smo mi postali individualistička kultura, sami za sebe, sebi smo super, svi ostali ne valjaju? Eno onaj tamo je pogriješio, ne valja, sudit’ mu se treba! Ne, i ne. Pogledajmo malo dublje. Milostivost na zemlji vodi milostivosti na nebu. Kao što je rekao i Poslanik a.s.: Vjernici su u svojoj međusobnoj ljubavi, milosti i blagosti poput jednog tijela: ako jedan njegov organ oboli i svi drugi organi osjećaju bol i groznicu.“

Empatija je povezana sa prosocijalnim ponašanjem, odnosno sklonosti pomaganja drugima, kako su potvrdila i istraživanja. Altruizam kao posebna forma prosocijalnog ponašanja je ono koje je usmjereno na dobrobit drugih, bez očite dobrobiti za nas same, te je to poseban oblik nesebičnog ponašanja, koje podrazumijeva istinsku, bezinteresnu naklonost drugima. Odnosno, to je pomaganje bez želje za ostvarivanjem vlastitih interesa. Empatija je osnova altruizma. Ipak, trebamo shvatiti da empatija nije rezervisana samo za marginalizirane i ugrožene skupine. Mi empatiju možemo koristiti u svakodnevnom životu, pri kontaktu sa svojim prijateljima i prijateljicama, svojim roditeljima, svojim mužem, svojom djecom.

Osjećajmo drugo srce. I ono nama poznato, i ono nepoznato, i ono naizgled neprijateljsko. Osjećajmo i ljubimo djecu, dok su mala još. Shvataju mnogo više nego što možemo i zamisliti. Osjećajmo onog beskućnika, onog pijanicu, onu prosjakinju. Osjećajmo susjeda, svoju majku, prijateljicu. Pružimo joj ruku, poslušajmo je. Toliko je malo potrebno. Samo pogledati nekoga u oči, poslušati treptaj njihovog srca. I u treptaju tog srca osjetiti odsjaj Univerzuma, Božije milosti, i radovati se, i nadati se, da ćemo osjetiti još jednu milost, od devedeset i devet milosti, na Sudnjem danu.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

Istaknuta fotografija preuzeta sa International Ramadan Photography Competition.

Autorica fotografije: Aya Amin, Palestina

© Divithana, 2013