Prolazi obličje ovog svijeta

Prolazi obličje ovog svijeta

Pogled nam miluje onog kraljevskoplavog leptira, uho nam šušti od violine, nosnice se šire od mirisa lavande, koža drhti. Da li je to stvarno? Da li je naša svijest ovdje, na Zemlji, baš ono što mi jesmo, ili smo mi samo san? Da li su predstave koje se nižu tako opipljive i jedine realne? Znamo da je to lijepo. Ljepota je stvarna, ali tek onda kad vidimo njen stvarni smisao. Bez smisla, ljepota nas može zabludjeti, zavesti, odvesti na stranputicu i u očaj.

Svi smo iskušavani ljepotom, pa su tako iskušavani čak i poslanici. Poslanik Sulejman, a.s., iskušan je ovosvjetskim blagodatima: „Kada su jedne večeri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali, on reče: ‘Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!’ – I oni se izgubiše iz vida. ‘Vratite mi ih!’ – I on ih poče gladiti po nogama i vratovima. Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i njegovo bolesno tijelo na prijestolju zadržali, ali je poslije ozdravio.“ (Kur’an, Sad, 31-34)

Zadivljen ljepotom konjice koju je imao, Sulejman a.s. nakratko je zaboravio od koga ta blagodat potiče pa je propustio namaz. Kad je shvatio šta se desilo, naredio je da se ti konji podijele i koriste na Allahovom putu. Ovdje vidimo da je čovjek koji je mogao govoriti s životinjama, koji je imao blaga i kojem je sve bilo potčinjeno, ostao bespomoćan i nije mogao kontrolisati svoje tijelo, bolesno tijelo. Tek kad se pokajao i pojačao istigfar, ozdravio je. Ljepota zanosi srce. Srce joj se prepušta, zaslijepljeno je, jedan trenutak – i desi se pad. Jer, ona stvarna ljepota otkriva se poslije života, u drugom Životu. Tako je Poslanik, s.a.v.s, upitan da li u džennetu ima konja. Odgovorio je: „Kad uđeš u džennet, dat će ti se vranac (konj) od sefira sa dva krila. Jahat ćeš ga po džennetu i ići gdje ti duša poželi.“  Kad nas ovosvjetska ljepota zanosi, ne možemo ni zamisliti šta je sve još moglo poteći i šta će poteći od El-Musavvira, Koji likove daje.

9607859126ca0e4e62b135e7372a5605

Iskušan je i poslanik Jusuf, a.s., suprugom upravitelja Aziza, koja ga je  htjela zavesti. Jusuf a.s. se odlikuje velikom ljepotom, ali se u Kur’anu  prije svega stavlja akcenat na njegovu unutrašnju ljepotu, te na njegovu  svjesnost mogućnosti vlastite griješnosti i podlijeganja obmanama  izvanjskih ljepota: „Gospodaru moj, – zavapi on – draža mi je tamnica  od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene  lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i  lahkomislen postati.“ (Kur’an, Jusuf, 33)

Ljepota nije sama po sebi ni dobra ni loša. Ona dobija dimenziju Istine  onda kada u njoj vidimo Stvaratelja. Baš kao što to kaže i Jalaluddin  Rumi: „Kada usred noći u srce uđe Njegova paslika, gle u svakom  kutku je Jusuf, u svakom pravcu hurija!“

O obmanama i istini znanja i ljepote, pisao je i veliki filozof. U sedmoj  knjizi dijaloga „Država“, Platon je objasnio zablude ljudskog poimanja  kroz alegoriju o pećini.  Ovdje nas Platon poziva da zamislimo pećinu, u kojoj se od djetinjstva nalaze ljudi okovanih  vratova, okrenuti prema unutrašnjem zidu pećine. Zbog okova, oni ne mogu da vide nikog pored sebe niti izlaz iz pećine koji se nalazi iza njihovih leđa, i jedini izvor svjetlosti u pećini je vatra. Oni gledaju u zid i na njemu, zbog vatre, vide svoje sjenke i sjenke onoga što se dešava iza njih.  Platon dalje kaže, trebamo zamisliti šta bi se desilo ako bi jednog od njih oslobodili i primorali da ustane, da se okrene i pođe prema svjetlosti. Sunčeva svjetlost zadavala bi mu mnogo muka,  jer je naviknut samo na mrak, i on ne bi uspijevao da jasno vidi stvari. Kada bi se privikao na svjetlost, vidio bi šta se zaista dešavalo iza zida u pećini i postao svjestan zablude u kojoj se dotada nalazio.  Život u pećini predstavlja naš život i spoznavanje na osnovu svijeta čulnih stvari, našu zarobljenost materijalnim i tjelesnim; a izlazak iz pećine predstavlja uzdizanje duše u svijet ideja,  koje se postiže razumskim i umnim saznanjem.  Šta bi se desilo kada bi se čovjek koji je otkrio istinu vratio u pećinu i pokušao objasniti drugim ljudima šta je istina? Oni bi smatrali da je on lud i da je prava istina ono što se dešava na zidu pećine,  a ako bi ih on pokušao osloboditi i izvesti van pećine, oni bi ga i ubili.

Jedinstveno poimanje ljepote možemo vidjeti i u književnom djelu „Zlatni paviljon“, japanskog autora Yukio Mishime. Yukio piše o opsesiji ljepotom, koja dovodi do ludila i očaja, piše o liku koji čitav svoj život živi samo za ideju o ljepoti hrama Zlatnog paviljona. Ovakva opsesija ljepotom dovodi do pada. On ljepotu poredi sa pokvarenim zubom, koji dodiruješ jezikom, visi, boli, i kada ne možeš više izdržati bol, ideš kod zubara da ti izvadi zub. Onda kad u svojoj ruci pogledaš taj mali, kako on kaže, prljavi, potamnjeli zub umrljan krvlju, misli teku ovako, piše on: Je li to ono? Je li to sve? To što mi je zadalo toliko bola, što me je izazvalo da stalno brinem o njegovom postojanju, što je bilo tvrdoglavo ukorijenjeno u meni, sada je samo mrtav predmet. Ali zar je ova stvar ista kao i ona? Ako je ovo prvobitno pripadalo mom  spoljnom životu – zašto je to priraslo za moj unutrašnji život i uspjelo da mi zada tako mnogo bola? Šta je osnova života ove stvari? Je li ta osnova u meni?  Ili je u samoj toj stvari?“

6ef38afaf997501b01cb3f690b7df3b6

Ono što je ovdje svakako zanimljivo spomenuti jesu istraživanja psihologije koja su proučavala kako naš mozak doživljava i obrađuje ljepotu. Psihologinja Nancy Etcoff utvrdila je da su lijepa lica ona pri čijem se promatranju aktiviraju moždani centri za ugodu. Odnosno, lijepim doživljavamo ono lice koje nam je podražilo izvjesne moždane strukture, za koje se zna da reguliraju osjećaj ugode. Posebno je zanimljivo da su pri promatranju lijepih lica podraženi isti dijelovi mozga koji se aktiviraju pri konzumaciji ovisničkih tvari, odnosno droga! Upravo tako je i glavni lik „Zlatnog paviljona“ ovisnički bio vezan za ljepotu. Tako se možemo zaljubiti u izvanjsku ljepotu, u nekoga, u materiju, u obličja svijeta, i pustiti da nas to povuče u sebe kao u crnu rupu kosmosa.

Prema dr. Gordonu Patzeru, koji je više od 30 godina proučavao odnos društva prema osobama ovisno o njihovoj privlačnosti, ljudska bića su “programirana” da prema privlačnim ljudima postupaju bolje. U jednom istraživanju skupini žena je dato da pročitaju (izmišljen) izvještaj o nemirima u učionici. Uz izvještaj priložena je slika navodnog krivca za nemire. Nekim ženama je “podvaljena” fotografija privlačnog, a drugima manje privlačnog djeteta (o privlačnosti su se izjasnile u prethodnim istraživanjima). Pokazalo se da su za nemire u učionici žene optuživale „manje privlačnu“ djecu. Ovdje vidimo da ljepota itekako može odvesti u zablude. Ipak, nije nužno da „lijepi“ uvijek bolje prolaze. To jest tako najčešće u djetinjstvu i adolescenciji, ali kad su već u odrasloj dobi, ljepota može imati i neke negativne posljedice. Odrasli ljudi mogu očekivati da postižu uspjeh bez mnogo napora, jer su navikli tako u ranijim fazama života. Iz tog razloga, oni se susreću sa više neizvjesnosti i ljubomore od ostalih, te također počinju sumnjati da li im nego pogoduje iz ljubavi ili poštovanja ili samo da bi pred društvom pokazao kakvu ljepoticu, odnosno ljepotana, ima pored sebe.

Ljepota nije samo zabluda. Poimanje ljepote u sitnim detaljima oko nas, koji mnogima izgledaju neprimijetni, odlika je osoba koje se kreću u pravcu samoaktualizacije. Abraham Maslow, egzistencijalistički psiholog, pisao je o karakteristikama osoba koje su se ostvarile u punom potencijalu. Ove osobe doživljavaju mistička iskustva i u sitnim stvarima vide ljepotu: u opadanju lista s drveta oni vide misteriju života. Ovo je već prevazilaženje opsesivnosti i poimanja ljepote nekom strukturom mozga za ugodu. Ovo je izvan i iznad ugode, viđenje smisla kroz smisao i iznad smisla. Na ovo nas poziva Uzvišeni Allah: „Mi smo na nebu sazviježđa stvorili i za one koji ih posmatraju ukrasili.“ (El-Hidžr, 16). Pa potom: „A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? – kako smo ga sazdali i ukrasili.” (El-Mulk, 5). Ljepota ne postoji sama zbog sebe, nego zbog života i smisla življenja: „Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras na njoj stvorili.“ (El-Kehf, 7)

024823d7ed882178d985517621c06930

Upravo ovo jest ono sunce izvan Platonove pećine. Svi oblici su samo sjenka na zidu.  Svaki zanos, zapahnjujući miris, drhteći dodir – sve su to samo zablude, ako u njima  ne vidimo Voljenog Stvoritelja i stvaranje, te ostvarenje Praideje. To nam najbolje  predočuje Rumi: Stani, sačekaj dan kada misao i imaginacija razviju krila i sapete  skute bez zastora,/ Kada planina postane vuna mekahna, a ova topla i hladna  zemlja postane ništica. /Nećeš vidjeti ni nebesa, ni zvijezde ni postojanja – samo  Živog, Voljenog, Jedincatoga Boga.“  Ljepota na ovom svijetu odbljesak je ljepote  Jedinoga, i Dobra i Ljubavi koju će nam On dati u džennetu jer smo vjerovali i voljeli.  Muhammed, s.a.v.s, je rekao: „Allah je Svojim robovima pripremio u džennetu ono  što oko nije vidjelo, niti uho čulo, i ono što ljudski razum ne može ni zamisliti.“ To se  dalje spominje i u kur’anskom ajetu: „I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što  su činili, skrivene radosti čekaju.“ (Es-Sedžda, 17)

Kad u sebi nađeš sunce, izašao si iz pećine. Kad u sebi nađeš ljepotu Ljepote, našla si i zvijezde, i krilate konje i skinula si okove. Kad mišlju pobijediš zabludu, prevazišao si sebe. Bit ćeš iskušan. Bit ćeš očajna. Izgubljeno ćeš tumarati od žudnje za zlatnim sapima konja. Srce će ti drhtati, i nećeš znati više šta je istina. Da li je taj klimavi zub ljepote toliko vrijedan boli i očaja? Krvavi zub laži držat ćeš u dlanu i pitati se u čemu je ljepota. Pitaj se, traži, nemoj odustajati, i nemoj lašcima proglasiti one koji su prije tebe izašli iz pećine. Možda su oni našli svjetlost prije tebe. Pokušaj kroz mračnu obmanu ljepote pronaći pukotinu. Malo ćeš proviriti i svjetlost te neće zaslijepiti. Nemoj očajnički držati ljepotu kao zrna pijeska u dlanu. Raširi dlan, neka vjetar puhne i nek se sve rasprši. Nije ljepota ono što vidiš, čuvaš, držiš. Ljepota je ono što osjećaš. Poništi je, oduzmi, i ona će se pojaviti u svom punom sjaju. Pogledaj je, ali ne samo onako. Pogledaj istinski onog kraljevskoplavog leptira. Poslušaj srcem onu violinu. Pomiriši lavandu. Zadrhti od dodira. Ali ne samo onako. Pomisli, otkud ti tu, otkud tvoje oči, tvoje uši, tvoj nos i tvoje tijelo tu? Otkud leptir tu? Kako pada ovaj list sa drveta? Kako ove zvijezde svjetlucaju? Ko nas to voli? Mi postojimo da bismo vidjeli tu Ljepotu, i shvatili da PRAETERIT FIGURA HUIUS MUNDI, PROLAZI OBLIČJE OVOG SVIJETA, ali je Allah vječan i sve postoji šapućući nam o toj vječnosti.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013