Probudi se u snu budnosti

Probudi se u snu budnosti

Nismo skoro sjeli na klupu, posmatrali oblake, tonuli u svoje srce. Nismo skoro priznali sebi da nas to srce boli, nismo dlanom prešli preko njega, pogledali u dlan, priznali da je ta žarkocrvena svježa krv negdje zgrušana ali nas i dalje boli kao danas, kao sad. Možda zato bježimo i trčimo, i gledamo, i slušamo, sve oko nas blješti kao neki šareni disko-klub, zaglušujuće, zasljepljujuće. Možda zato drhti naša duša, zatvorena u stakleno zvono, kad samo malo otškrine vrata u stvarni svijet. Možda zato sve izgleda tako mahnito, tako daleko, tako zastrašujuće. Možda zato ne znaš šta znači mir, ta famozna riječ pronađenog u dugom traganju. Možda zato što nisi ni tragao. Možda zato što nisi ni tražila.

1fb788ad42de9816def3a69b84613c86

Još nam je i Sokrat poručio: „Nesvjestan život nije vrijedan življenja.“, govoreći o  tome da većina ljudi ne živi svjesnim već mehaničkim životom, gdje je većina  njihovih misli mehanička, preuzeta od drugih, i većina onoga što osjećaju preuzeto je  od drugih. I Pedro Calderon de la Barca je pisao o tome u svom djelu „Život je  san“: „Šta je život? Mahnitanje. Šta je život? Puste sanje, prazna sjena što ga ovi. O,  malen je dar nam dan, jer sav život – to je san, a san su i sami snovi.“  Nismo sigurni  više da li je ovo što mi živimo doista život, ili je samo san. Ili je možda san u snu. Ili je  sam san – san. Toliko smo u bunilu, da više ne znamo gdje počinjemo mi a gdje ono  izvan nas i oko nas završava. Kineski filozof Čuang Ce priznaje ovu promjenjivost  i  preobražaj stvari: „Jednom sam ja, Čuang Ce, sanjao da sam leptir. Lepršajući  naokolo, sretan i veseo, radio sam šta mi se prohtije. Ne bijah svjestan da sam Čuang  Ce. Odjednom, probudih se, i ponovo bijah Čuang Ce. Sada ne znam jesam li čovjek  koji je sanjao da je leptir, ili leptir koji sanja da je čovjek? Između čovjeka i leptira  mora postojati razlika! To je ono što se naziva preobražaj stvari.“

U geštalt psihologiji, važan je pojam cjelovitosti. I sama njemačka riječ „gestalt“ znači  cjelovitost, sveukupnost, potpunost forme. U geštalt psihoterapiji razlikujemo tri osnovna pojma: teoriju polja, kontakt i svjesnost. Teorija polja ističe da čovjek egzistira jedino u kontekstu okoline, s kojom je u recipročnim odnosima. Unutar polja i njegovih granica odvijaju se procesi svjesnosti i kontakta. Kontakt je odnos između sebe i drugog, odnosno između sebe i okoline, svojih unutrašnjih aspekata koji su poput otuđenih dijelova sebe, blokiranih emocija, misli, sjećanja i svega što nije integrisano u ličnosti, što se ne doživljava kao „ja“, već kao „drugo“. Svjesnost je oblik iskustva gdje je osoba u kontaktu sa svojom egzistencijom, odnosno onim što jeste. Svjesna osoba zna i prihvata suprotnosti unutar sebe. Sposobna je vidjeti sebe i kroz kontradiktornosti. Svi mi imamo polaritete unutar sebe. S jednim polom smo u sadašnjem trenutku identificirani, dok je drugi dio nesvjestan. Neke naše reakcije, mehanizmi odbrane i potrebe koje nastojimo zadovoljiti govore o njegovom postojanju u sjeni. Upravo zbog toga često drugima pripisujemo osobine koje ne možemo priznati svojima. I Jalaluddin Rumi je o tome pisao u svojoj knjizi „Tajne uzvišenosti“: „Sve loše osobine, kao što su srdžba, zavist, pohlepa, nemilosrdnost i oholost, koje kod sebe pronalaziš – zbog njih se ne uznemiravaš, a kad ih kod drugog ugledaš, ti se plašiš i uznemiriš.“

Ovo je odbrambeni mehanizam projekcije, koji nam služi da se sačuvamo od aksioznosti koja bi inače nastala ako bismo osvijestili svoju stvarnu emociju, stvarno stanje i stvarne mane. Lakše nam je reći da je neko drugi loš, nego priznati sebi vlastiti nedostatak. Ali dokad i na koliko duge staze ovo može da traje? Sve dok želimo životariti i lažno živjeti, s onim krvavim srcem u dlanu, čiju svježu crvenu ne priznajemo. 6b7370ece91ca2913d8dfeef2be71424

Zašto je uopće važno govoriti o svjesnosti, i kontaktu sa svojim unutrašnjim bićem? Zašto je važno integrisati sve suprotstavljene dijelove sebe, odblokirati blokirane emocije? Zbog onog dugo traženog, a nikad pronađenog mira. Zbog one klupe na kojoj ćemo posmatrati oblake i tonuti u svoje srce, srce koje pulsira, udara, skače od radosti. Prihvatimo svoja osjećanja: bez opravdavanja, objašnjavanja, tumačenja, manipulisanja. Živimo ovdje i sada, u stvarnom svijetu. Nije toliko strašno reći sebi da si tužna, uznemirena. Prihvati ravnopravnost svih svojih osjećaja i tako će i tvoja radost biti veća, punija, stvarnija. Trebamo imati svoje imperative, ne pokoravati se unutrašnjim nametnutim glasovima onoga što „treba“ ili „mora“. Nađi svoj vlastiti smisao. Neće biti lahko, kako zvuči. Boljet će. Kajat ćeš se, patiti. Ali nemoj odustajati. Kad priznaš svoju bol, prihvatiš svoje greške, onda iscjeljenje brzo dolazi. I o tome je pisao Rumi: „Ne govori: „Krivo sam postupao.“, već počni ispravno postupati, pa ništa krivo neće ostati. Pravi su postupci poput Musaovog štapa, a krivi su postupci poput onih mađioničara: kad se ispravno pojavi, sve ih pojede. Ako si loše postupao, prema sebi si to činio; kažnjavanje sebe time nikamo te neće odvesti.“

Kad prihvatiš svoje krive postupke, svoj nefs, svoju tjelesnost kao takvu, onda ćeš moći krenuti naprijed ka Istini. Ne možeš samo odlebdjeti, jer će te tijelo kao kafez povući na tlo, i srce će biti krvavije nego prije. Ne možeš toliko ruha primiti u srce, jer će od skakanja i udaranja sreće biti pritisnuto rebrima kao rešetkama nemira. Žudiš za vječnim mirom, i znaš da ga ovdje nećeš naći. Ali ti si ovdje, u ovom snu sna od života, u ovom snu sna od dunjaluka, i baš ovdje moraš naći ono za čim se traga. Inače, kakav je to život lutanja? Boli te razdvojenost od Vječnosti, boli te razdvojenost od Iskona, od Stvoritelja. Boli te razdvojenost od Allaha. Ali, znaš li da bez boli nema kretanja? Bez boli nema traganja? Ne negiraj je. Priznaj tu bol, i utoni u nju. Merjema se ne bi uputila drvetu da joj nisu došli porođajni bolovi: „Poslije nju porođajne muke dovedoše do palmina stabla.“ (Kur’an, 19:23). Kako Rumi navodi: „Nju je ta bol do drveta dovela, a od suhog je stabla jedna plodna voćka nastala. Naše tijelo je poput Merjeme, i svi mi Isaa imamo; ako nam se bol javi, naš će se Isa roditi. Ako pak bola ne bude, i Isa će se onim skrivenim putem kojim je došao iskonu svom vratiti; samo  što ćemo mi bez Isaa ostati, i nećemo se njime okoristiti.“ 2bb14981ff1ae12ff61b7e37a12b4d4f

Možda neko nije svjestan te boli. Bježimo od boli koju su nam ljudi nanijeli, pa trčimo i  gubimo dah, dok pokušavamo spasiti tjelesno krvavo srce koje nosimo kao trofej u ruci,  visoko iznad glave. Stigli smo na cilj, pobijedili smo. Koga smo pobijedili? Istinu? Istina se  nikad ne može pobijediti. Ona će doći i povući nas natrag na znak „start“ gdje ćemo shvatiti  da je svo naše trčanje uzaludno. Dosta je bilo spašavanja onoga što se ne može spasiti. Zašto  ne tražimo ono stvarno, trajno, Budnost iznad svake Budnosti, svjetlost u snu snova,  vodilju iz tunela očaja? To je Vječnost, naš početak, naša kuća. Zar ostavljamo kuću zbog  puteljka koji nas je malo zadivio i kojim ćemo proći i samo ostati prašnjavi? Zar puštamo da  nas tegovi ega povuku na zemlju? Pa šta ako smo pogriješili? Ko nije griješan? Nećemo  upirati prstima u druge i govoriti da su oni ti koji ne valjaju. Priznat ćemo šta nas tišti, i u    tami pronaći svjetlost. Bez greške nema ispravke. Bez tame nema svjetla. Bez svijeće nema  leptira. I u tom čišćenju duše, bit ćemo spremniji za duh. I duh će biti spremniji za Duh.  Rumi ljubav roba ka Gospodaru poredi sa leptirom: „Razum je kao leptir, a Voljeni kao  svijeća. Iako leptir na svijeću navaljuje i tako sebe uništava i spaljuje, on je leptir jer mu  svijeća ne da mira makar mu ona nanosi nesreću i bol i spaljuje ga. Ako pak postoji životinja poput leptira, koja svijeći ne hrli i prema njenoj svjetlosti ne navaljuje, to leptir nije. A ako leptir u svjetlo svijeće pohrli i ne izgori, to nije svijeća. Zato, čovjek koji Bogu ne hrli i ne teži nije čovjek, a ako uspije boga spoznati, to Bog neće biti. Čovjek je onaj što trud posjeduje i što oko svjetlosti Veličine Božije kruži, bez mira i smiraja, a Bog je Onaj što čovjeka sagori i u ništa ga pretvori, da ništa što je ijedan razum spoznao ne ostane.“

Lupa mi srce, od čežnje za istinom. Jesam li čovjek ili leptir? Ako sam leptir, hoću li postati ništa u žaru Svjetlosti? Hoću li se probuditi iz sna, i krvavo srce zacijeliti? Hoću li zacijeljenog srca sjesti na klupu i posmatrati oblake, znajući da su i oni kao i ja, nestalni, prolazni? Hoću li i kad budem tužna i zabrinuta, svojim šarenim krilima zamahnuti, sjetiti se da ima kuća vječnog povratka, u kojoj nema ni tuge ni zabrinutosti? Radujem se istini, u kojoj ćemo svi biti cjeloviti, sastavljeni i sami sa sobom, i jedni sa drugima, slobodni, smireni, stvarni.

„I ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati.“ (Kur’an, El-Bekare, 274)

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

 

Istaknuta fotografija: “Leptir i svijeća” iz 1933., mađarsko-francuskog fotografa pod pseudonimom Brassai (Gyula Halász)

© Divithana, 2013