Postani nebo, sruši zid koji te zatvara

Postani nebo, sruši zid koji te zatvara

Nije teško zaboraviti ko si u svijetu koji ti nameće da si ti ovakav, ovakva, da ne trebaš to, ti trebaš ovo. Ti ne trebaš tišinu, ti trebaš buku. Trebaš zaboraviti sebe, postati točak, dio mašinerije, ukalupljen u fabričke postavke. Inače, nećeš biti prihvaćen, avaj. Strašno. Koliku cijenu plaćamo kad pristanemo izgubiti sebe, kad pristanemo prestati se baviti sopstvenim kreativnim potencijalima, kad prihvatimo da nismo poželjni takvi kakvo je naše istinsko biće? Previsoka je cijena lažnog bivstvovanja. Mnogo viša od gubitka ljudskog odobravanja. 

Postoje mnogi kojima nije odobreno da budu ono što jesu i kojima je zanijekana vrijednost njihove prirode i individualnosti. Živimo u svijetu u kojem je mnogo više prihvaćeno i socijalno poželjno biti ekstrovert nego introvert. Odnosno, poželjno je imati određen tip ličnosti kojem je potrebno mnogo vanjskih stimulusa, druženja, otvorenosti, pričljivosti. Oni koji biraju biti tihi, ne toliko izloženi javnosti, koji ponekad radije biraju ostati kod kuće i čitati knjigu nego izaći i družiti se – nisu baš top na listi popularnog. Susan Cain, autorica knjige „Tišina: Moć introverata u svijetu koji ne može prestati pričati“ u intervjuu za The Guardian govori kako je obrazovni sistem od samog početka konstruiran u korist ekstroverata. Na početku djecu odmah stavljamo u velike učionice i okruženja koja su izrazito stimulativna izvana. Možda je najbolji način podučavanja jedan na jedan, ali ne mogu svi sebi to priuštiti. Prema tome, škole su mjesta gdje introvertna djeca dobijaju poruku da moraju naučiti biti ekstrovertna. Kako Susan kaže, već sa predškolskom djecom čujemo sažaljiva pitanja odraslih ako je dijete tiho: „Oh, nije li tiha? Nije li stidljiva?“. Ovim stalno šaljemo poruke djeci da njihove prirodne preferencije kako žele provoditi slobodno vrijeme nisu vrijedne.

Ono što je bitno spomenuti je da su mnogi lideri i liderice koji su učinili velike promjene u historiji zapravo bili introverti – kao npr. Eleanor Roosevelt, Gandhi, Rosa Parks – i svako od njih je opisao ili opisala sebe kao tihe ili stidljive. Neko bi mogao reći da su oni lideri/ce zato što su uradili ono što je ispravno ili zato što nisu imali izbor. Kako Susan u svom nastupu za TED talks dalje kaže, „zapadna društva su uvijek favorizirala više čovjeka od akcije nego čovjeka od kontemplacije. Zbog toga, ljudi se sele u gradove i nova mjesta, umjesto da rade s ljudima koje znaju čitav život, zato što misle da moraju upoznavati i impresionirati ljude.“ Svojom knjigom Susan nije željela kritizirati esktroverziju kao takvu, već ideal ekstrovertnosti koji se postavlja u društvu.

Poslanik Muhammed a.s. u ranoj mladosti bio je pastir a kasnije i trgovac. Kao pastir, on je naučio šta su samoća, strpljenje i razmišljanje i stekao je osjećaj nezavisnosti u životu i djelovanju što mu je omogućilo da bude uspješan u trgovačkom pozivu. Poslanik a.s. je često kontemplirao u pećini Hira na brdu Džebelun-Nur što znači „Brdo Svjetlosti“. Svake godine bi mjesec ramazan proveo u pećini Hira u osami, postu, razmišljanju i ibadetu. U pećini Hira dobio je i prve riječi Objave od meleka Džibrila: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, Plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (Kur’an, El-Alek, 1-5)

Psihijatar i analitičar Carl Gustav Jung je rekao: „Dajte mi normalnog čovjeka – i ja ću ga izliječiti. Biti „normalan“ ideal je neuspješnih, onih koji još uvijek funkcionišu ispod općeg nivoa adaptacije.“. Jung je smatrao da ono što se prodaje kao normalnost često biva sila koja ima moć da poljulja ličnost pacijenta. Odnosno, ako podlegnemo zahtjevima socijalnih normi ili takozvanog „socijalnog sata“ da baš sad i sad moramo stupiti u brak, da baš sad moramo ostvariti karijeru, roditi djecu, da baš moramo biti pričljivi i veseli – a da mi to nismo spremni ili da to istinski ni ne želimo ili nismo takvi – tad naše istinsko biće može biti poljuljano. Jung to objašnjava u svojoj knjizi „Duh i život“: „U svim prilikama značajan je podvig izboriti socijalnu egzistenciju i svoju prvobitnu prirodu tako performirati da više ili manje odgovori ovom obliku egzistencije. To je unutrašnja borba sa samim sobom i borba sa sredinom, koja se može uporediti sa borbom dječijeg doba za egzistenciju sopstvenog Ja.”

U svom djelu “Put kojim se rjeđe ide” američki psihijatar Morgan Scott Peck također objašnjava kako istinski razvoj ličnosti i duhovni rast dolaze onda kad čovjek postupi neovisno, individualno, bez socijalnih pritisaka, iz istinskih poriva svog bića: „Samo kad čovjek napravi skok u totalnu individualnost, psihološku nezavisnost i jedinstvenu individualnost, on je slobodan da nastavi višim putevima duhovnog rasta i da pokazuje ljubav u njenim najširim dimenzijama. Ako se čovjek oženi ili  započne karijeru da bi zadovoljio potrebe svojih roditelja ili bilo koga drugog, uključujući društvo kao cjelinu, zalaganje će biti slabo.“  Ukoliko se neko odluči na ovakve korake zbog drugih a ne zbog sebe, onda će zalaganje u takvim međuljudskim odnosima biti lažno, pa će npr. odgoj djece biti slab ili će zalaganje za takav brak biti vrlo površno. Jer, kako Scott dalje kaže: „Najviši oblici ljubavi su, po pravilu, apsolutna stvar slobodnog izbora, a ne izrazi konformizma.“ 

Ljubav mora biti čista i od kakvih nametanja, očekivanja, lažnosti, pritisaka, konformizama, socijalnih satova, jer je tek tad stvarna. Istinska ljubav podrazumijeva prihvatanje istinskog bića onakvo kakvo jest. Tu nema maski, samopredstavljanja, uklapadanja u sheme socijalno poželjnog, poricanja vlastitog bića da bismo bili odobreni jer takvi kakvi jesmo ne pripadamo nigdje. U ljubavi, mi zaista pripadamo. Jorge Bucay i Silvia Sanas, geštalt psihoterapeuti, takvu ljubav opisuju u romanu „Voljeti se otvorenih očiju“ gdje govore da ukoliko se krijemo iza maski, ne možemo biti u kontaktu ni s kim, jer se niko ne može povezati s nestvarnom osobom. Oduvijek nas uče da tragamo za srodnom dušom ili bolje rečeno za „drugom polovicom“ a zašto tražiti polovicu ako ljubav podrazumijeva cjelost bića, zašto ne bismo tražili cijelo biće? Odnosno, zašto ne bismo bili neovisni, ovakvi kakvi jesmo, i baš takvi kakvi jesmo prihvatili i drugog onakvog kakav jest. Jer, kako u romanu piše: „Kad trebam drugoga kako bih opstala, odnos postaje ovisnički.  A u ovisnosti se ne može birati. A bez slobode izbora nema slobode. A bez slobode nema prave ljubavi. A bez prave ljubavi možda će biti brakova ali neće biti parova.” Upravo ovdje vidimo da trebamo težiti istinosti, stvarnosti, suštini, biti, i ne zadovoljavati se formom ili onime što nam kažu da je tako i tako, onime što nam kažu da trebamo ovako ili ovako, jer nećemo biti prihvaćeni u suprotnom, avaj.

Natalia Petri Photography

Ovoj dubini i stvarnosti trebamo težiti i u religiji, u našem traganju, bez prihvatanja dogmatskih pravila takvih kakvi jesu, bez straha da propitujemo, da tragamo, kontempliramo, bez straha da razmišljamo i budemo sami. I o ovome je pisao Scott Peck, navodeći kako je za naše duhovno sazrijevanje bitno da postanemo naučnici koji su skeptični u odnosu na ono što su ranije mislili – tj. da dovode u sumnju uobičajene pretpostavke naše kulture. On kaže: „Ima razloga za vjerovanje da se iza iskrivljenih ideja i pogrešnih koncepata o Bogu nalazi realnost koja je Bog. Na to je Pol Tilih mislio kad je rekao “Bog, iznad Boga.”” Ovo se naravno ne treba shvatiti doslovno, ne trebamo posezati za iskrivljenim slikama i predodžbama i idejama, već je bitno da propitamo ustaljene puteve i da se usudimo ići neutabanom stazom da bismo došli do istine. O ovoj stazi je govorio sufi Aba Said Khair prije više od devet stotina godina:

Sve dok se škola i minaret ne sruše 

Naš sveti rat neće biti završen.

Sve dok vjera ne postane odbijanje,

A odbijanje vjera,

Neće biti pravog muslimana.”

Ovdje se naravno ne poziva na rušenje škola i džamija već na rušenje serviranog i nametnutnog da bi se propitala istina, da bi se našao „Bog iznad Boga“ i na rušenje nametnute slike da budemo baš onakvi kako očekuju od nas, ustrašeni i bez kritičkog stava prema svijetu, prema slikama koje se nižu ispred nas, prema buci koja nas zaglušuje i nastoji nas zbuniti i preneraziti da ne vidimo jasno, da ne čujemo jasno. Ne dozvolimo da budemo „kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili, – zato oni ne vide.“ (Kur’an, Ja-sin, 9). 

Nije teško zaboraviti ko si u ovom svijetu, ali zašto ići utabanim putem, zaboravljivim, olahkim, nametnutim, samo da bi bio prihvaćen, samo da bi bila potapšana. Vrijedi li izgubiti istinsko biće, istinske emocije, bol, radost, kreativnost, istinski kontakt s drugim bićem bez maske? Vrijedi li zarad nametnute slike „normalnosti“, prodati sebe, svoje snove, svoje stope uvaljati u živo blato umjesto hoditi njima do vrha svjetlosnog brda?

„Postani nebo. Sruši zid koji te zatvara. Pobjegni!“Mawlana Jalaluddin Rumi

 Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

 

© Divithana, 2013