Nema stvarnosti osim Stvarnosti

Nema stvarnosti osim Stvarnosti

Nije naša duša livada dostupna neukom oku. Nije naša duša brdo dostupno vještom pilotu, adrenalinskom padobrancu. Nije naša duša ona u koordinatnom sistemu, mjerljiva i jasna, egzaktna. Ima nešto što mi ne znamo. Ima nešto nepoznato, nešto daleko, nešto duboko, nešto tajanstveno. Vrelo istine, ljubavi i svrhe postojanja i življenja, leži u nama i čeka da ga otkrijemo.

Tako pita i švicarski psihijatar Carl Gustav Jung: „Da li smo u zabludi kada mislimo da smo u posjedu i vlasti naše duše, dok je ono što nauka naziva „psihom“ i shvata kao jedan znak pitanja zatvoren u čahuri lobanje, ustvari jedna otvorena kapija kroz koju ponekad ulazi nešto nepoznato i nešto što neugodno djeluje iz neljudskog svijeta i na noćnim krilima odnosi čovjeka od čovječnosti, odvodeći ga u nadličnu prisilnost i određenost?“ tumblr_nijzsknTr11tv8ugno1_1280

Carl Gustav Jung istaknuo je i kako kod primitivnih naroda postoji ono  što antropolozi nazivaju „mizonizam“, tj. duboki i praznovjerni strah  od novog. To isto se može zapaziti i kod civiliziranog čovjeka, jer i on  koristi odbrane u cilju zaštite od novih i neuobičajenih događaja.  Budući da je psihologija jedna od najmlađih nauka a nastoji se baviti  djelovanjem nesvjesnog, nije ni čudo što je naišla na krajnji oblik  mizonizma.  Samoobmana je vjerovati kako je ono što danas znamo sve  što možemo znati. Baš kao što to dalje kaže Jung: „Ništa nije ranjivije  od naučne teorije koja je prolazni pokušaj da se objasne činjenice, a ne  sama vječna istina.“

On nesvjesno nije smatrao samo skladištem infantilnih sjećanja kao  Sigmund Freud, već je smatrao da ispod sloja ličnog nesvjesnog postoji  i kolektivno nesvjesno. Sa ovakvim idejama prvi put se suočio za  vrijeme puta ka SAD-u, kad su on i Freud jedan drugom analizirali  snove. Freud je odbio ispričati svoj san da ne bi ugrozio vlastiti „autoritet“, a Jungov san je bio ovakav: on se nalazio na gornjem spratu lijepo namještene kuće gdje su na zidu visile slike; potom je sišao na donji sprat na kojem je pokućstvo izgledalo kao da je iz srednjeg vijeka; potom je počeo razgledati pod koji je bio od kamenih ploča i ugledao halku koja je, kad se povukla, vodila do pećine gdje su na tlu bile razbacane kosti, grnčarija i dvije ljudske lubanje. Prizemlje je ovdje lično nesvjesno, a dno je kolektivno nesvjesno gdje je on otkrio primitivnog čovjeka u sebi. Kolektivno nesvjesno je ne-lično, transpersonalno nesvjesno, koje je univerzalno i koje vrijedi za sve ljude, na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme. Kolektivno nesvjesno predstavlja latentne tragove sjećanja naslijeđenih iz čovjekove predačke prošlosti, te je to ostatak ljudskog evolucionog razvoja koji se gomila kroz mnoga iskustva u toku mnogih generacija. Tako su ljudi, npr., disponirani da se plaše mraka ili zmija otrovnica, ali da li će se taj strah aktivirati kod modernog čovjeka, ovisi o njihovim ličnim iskustvima. Za razliku od strahova kojima je potrebna izrazita aktivacija ličnim iskustvima, postoje ideje koje zahtijevaju neznatno potkrepljenje od individualnog doživljaja, kao što je slučaj sa idejom o Višem biću, o Bogu.

Strukturne komponente kolektivnog nesvjesnog su arhetipovi, koji još imaju nazive: dominante, primordijalne slike, imagi, mitološke slike, sklopovi ponašanja. Oni se javljaju u snovima, u djelima koja su produkt automatskog pisanja, umjetničkim slikama, naučnim otkrićima koja su produkt iznenadnih uvida. b40eafc6ac9baf2ad651b71ef6ac678a

Kolektivno nesvjesno čisti je odraz riječi pisca Hermana Hessea, za kojeg je poznato da je bio poštovalac  Junga: „Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sâm; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije. Svaki do samoga kraja nosi sa sobom ostatke svog rođenja, sluz i ljušture iz pradrevnog svijeta. (…) I svima je zajedničko porijeklo, zajedničke su majke, svi mi dolazimo iz istoga grotla; ali svaki stremi, kao pokušaj i hitac iz dubina, ka sopstvenom cilju.“

Jung je, posmatrajući i proučavajući veliki broj snova drugih ljudi (više od 80.000 snova), otkrio da ti snovi slijede uglavnom neki obrazac i dijelovi su jedne velike mreže psiholoških činilaca. Ovaj obrazac Jung je nazvao „procesom individuacije“. Ovo se tiče tendencije ličnosti da se razvija u smislu stabilnog jedinstva, tj. da dođe do razvoja nediferenciranih cjelovitosti s kojima su ljudi rođeni. Krajnji cilj ovog razvoja je ostvarivanje Jastva. Jastvo je vladajuće duhovno središte, neka vrsta „nuklearnog atoma“ u našem psihičkom sistemu. Oduvijek su ljudi bili intuitivno svjesni takvog unutrašnjeg središta, pa su ga tako, npr. Grci zvali čovjekovim unutrašnjim daimonom; u Egiptu – Ba-duša, a Rimljani su ga obožavali kao genius.

U dječijoj dobi počinje faza izgradnje njegovog Ja i prilagođavanja vanjskom svijetu, i ta faza nosi bolne udarce, te se neka djeca počinju osjećati drugačijom. Štiteći se od takvih udaraca, dijete može sanjati ili nacrtati kružni, četvrtasti nuklearni motiv koji simbolizira jastvo. Taj kružni motiv je najčešće mandala, čarobni krug, i veliki broj današnjih građevina, tvrđava i planova imaju mandalni plan – što znači da su to projekcije arhetipske slike iz ljudskog nesvjesnog u  vanjski svijet. Isti slučaj je i sa mnogim slikarskim djelima. tumblr_nugbk8tCon1udsc7ro1_1280

Čini se kako je čak i priroda stvorila Ja kako bi ono služilo cjelini –  potpunoj psihi. Ja služi rasvjetljavanju tog cjelokupnog sistema  omogućujući mu da postane svjestan. Ta suradnja Ja sa jastvom  omogućava proces individuacije. Jastvo, kao i svi drugi arhetipovi,  motiviše ljudsko ponašanje i čini da čovjek traži potpunost, najčešće  kroz puteve religije. Jastvo, kao duhovno središte, često je  simbolizirano kamenom, ili kristalom, jer matematički tačna simetrija  kristala budi intuitivni osjećaj da i u mrtvoj tvari djeluje duhovno  načelo reda. Tako je, npr., najsvetije svetište islamskog svijeta – Kaba,  crni kamen u Mekki, koji su unijele u Kabu četiri plemenske poglavice  noseći ga na tepihu koji čuvaju za četiri ugla.

Kaba je prvi hram podignut za ljude, kao što kaže Uzvišeni Allah: Prvi  hram podignut za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen i putokaz  svjetovima (Kur’an, Ali Imran, 96), i Kaba je kibla svih muslimana, a ova činjenica potvrđena je kur’anskim ajetima i hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže: Mi vidimo kako okrećeš lice svoje prema nebu i Mi ćemo ti sigurno dati da se okrećeš prema kibli koju ti želiš; pa, okreni lice svoje prema Mesdžidul-haramu! I gdje god bili, lice svoje okrenite prema njemu. (Kur’an, El-Bekara, 144). Ibn Abbas kaže: „Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Kabu, činio je dovu duž svake njene strane, a nije klanjao sve dok nije izašao iz nje. Pošto je izašao, klanjao je dva rekata naspram same Kabe i rekao: ‘Ovo je pravac okretanja u namazu.’ ”  Za crni kamen se vjeruje da je džennetskog porijekla. Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Crni je kamen spušten iz dženneta, bio je bjelji od mlijeka, ali je pocrnio zbog ljudskih grijeha.”  Na značaj Crnog kamena ukazuje i postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ga je poljubio i učinio sedždu na njemu. Omer b. El-Hattab prišao je Crnom kamenu, poljubio ga i rekao: „Ja znam da si ti kamen, ne štetiš niti koristiš. Da nisam vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da te je poljubio, ni ja te ne bih poljubio.” Kaaba

Kada se, zahvaljujući procesu individuacije, postigla raznolikost, onda se diferencirani sistemi integrišu zahvaljujući transcendentnoj funkciji koja ima sposobnost da integriše sve suprotne tendencije pojedinca i da tako djeluje prema idealnom cilju savršene cjelovitosti – jastvu. Jedan od simbola oslobođenja putem transcendencije je hodočašće, let ptica, krilati konji i sl., a u modernom čovjeku, to se ispoljava kroz sanjanje aviona na mlazni pogon i svemirskih raketa. Ovo unutrašnje oslobođenje i dolazak do vrhovnog arhetipa kolektivnog nesvjesnog, arhetipa Jastva, moguće je samo ako postanemo svjesni da naše Ja, naš Ego moraju biti satrti i obuzdani, u svrhu duhovnog rasta. Ili, govoreći sufijskom terminologijom, moramo se boriti sa svojim nefsom, riješiti se svakog vida oholosti i samoobmana, i pustiti Istini da prodre u nas. Jer, kako kaže Rumi: „Nepostojanje je okean, mi ribe, a postojanje je mreža ribarska – kako može onaj što je u mrežu upao poznavati okus okeana?“

Odnosno, kako kaže Seyed Hossein Nasr, osnov svih metafizičkih učenja je razlika između Apsolutnog i relativnog.  U islamu, sva metafizika sadržana je u prvom svjedočenju – shadâhah, odnosno izgovaranju šehadeta.  William C. Chittick to dalje ovako objašnjava: „Nema boga doli Boga. Prvi dio „nema boga“ (la ilāha) poznat je kao poricanje (nafy), dok je drugi dio „doli Boga“ (illā-llāh) posvjedočenje (ithbāt). Prva shahâdah poriče svijet, potom posvjedočuje opstojnost Božiju. Ona označava da ništa nije zbiljsko doli Zbilja.“  Uzvišeni Allah nam tako prenosi i u Knjizi: „Nema Boga osim Njega! Sve će, osim Njega, propasti!“ (Kur’an, 28, 88).

I od društva i od ega čovjeka koje je samo sićušni odsjaj nukleusa psihe, i od same smrti koja će sviju pokositi, ostaje Jastvo, naša veza sa Stvoriteljem. Baš kao što to kaže egzistencijalistički psihoterapeut Viktor Frankl: „U smrti se, sve što je prošlo i dogodilo se, jednostavno zaleđuje u samoj prošlosti. Ništa se više ne može izmijeniti. Čovjek više ništa nema i više ništa ne može; nema duše, nema tijela; izgubio je svoj psihofizički ego. Ono što je preostalo i što ostaje jest sebstvo, duhovno sebstvo.“ 

Dok smo živi, imamo priliku tragati, vječito tragati, ne prihvatati „zdravo za gotovo“ ni ono oko nas, a još manje ono u nama. Imamo priliku dotaknuti ono vječno, tajanstveno, daleko i duboko, svima zajedničko, a ipak svima jedinstveno. U krugovima i spiralama naše duše, krije se jedno središte, za našu potpunost i cjelinu i radost postojanja. Poslanik Muhammed a.s. dao nam je upute kako pronaći to središte. Religija u sebi ima bogat simbolizam i mudrosti koje se mogu dekodirati i tragati čitav život. Gdje god da smo u svijetu, svi padamo na sedždu Jednome. Okrećemo se jednom središtu, geografskom centru Svijeta, duhovnom centru Srca. Oko jedne kocke, četiri ugla, jednog kruga, milioni nas istih, milioni nas različitih, volimo Allaha. Volimo El-Veduda, Onoga Koji voli. I sva mudrost nam je sažeta u svjedočenju da smo muslimani i muslimanke. Sve postoji, ali sve je lažno. Sve je lažno osim Njega, jer osim Njega, nema druge Stvarnosti.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013