Moramo biti živi u Ljubavi

Moramo biti živi u Ljubavi

Da li bismo bili ovdje gdje jesmo, da nema ljubavi? Da li bi naša srca ikad kucala jače, smislenije, trajnije? Da nema Ljubavi, da li bi svijet bio samo kontura, bez suštine, izvora i snage? Mi smo odsjaj sa Ogledala Ljubavi. To Ogledalo blješti, a mi sjajimo u svim bojama, oblicima i iskrama.

Koliko je svijet satkan od ljubavi, i koliko je ljubav osnova postojanja i života, govori i jedno od Allahovih Imena: El-Vedud, Onaj Koji Voli. Autor William C. Chittick, u djelu „Sufijski put ljubavi“, o Božijim Imenima kaže:  Što se tiče toga da li možemo ili ne možemo kazati „Bog jest Ljubav“, odgovor je isti kao i u slučaju drugih božanskih atributa: i jest i nije. Bog je, zacijelo, Ljubav, ali ovaj Atribut ne iscrpljuje Njegovu Zbilju. On je na jednak način Milost, Znanje, Život, Moć i Volja. (…) Što se tiče „izmirenja suprotnosti“, On na apsolutan način posjeduje sve Svoje Atribute, pa ipak, On je u Svojoj Biti ponad svih njih.“  Uzvišeni Allah je i ljubav, i iznad ljubavi, i mi Ga ne možemo obuhvatiti ovozemaljskim znanjem.

Kako nam to dalje kaže Dželaludin Rumi: „Šta znači biti blizu ljubavi? Samo se od srčane požude razdvojiti./ Postati krv, svoju vlastitu krv zatomiti, i sa psima pred vratima vjernosti bdjeti./ Zaljubljeni sebe žrtvuje – za njega smrt i udaljavanje su isto što i čekanje./ Na svom putu, muslimanu, sigurnošću se zaštiti, i ustrajavaj u svojoj pobožnosti.“

2320332478005bab667cae709d3ac6e1 Ovdje vidimo da istinsku ljepotu ljubavi ne možemo doživjeti kroz egoistično  vezivanje, i zato moramo svoju krv zatomiti. U vjeri da volimo, mi možemo  zapasti u veliku zabludu ljubavi, i zalutati, i zaboraviti da su svi i sve oko nas  prolazni, a samo Jedan je Živi i Vječni. Tako autorica Yasmin Mogahed  međuljudske odnose poredi sa vazom: kako je stalno vezivanje za ljude kao  stalno stavljanje krhke staklene vaze na ivicu stola. To je upravo ono  vezivanje u kojem sva naša sreća ovisi samo o drugoj osobi, a zaboravili smo  gdje je stvarna Sreća. Ona kaže: „Međutim, problem nije u vazi, čak ni u tome  što bi se vaze stalno razbijale. Problem je bio što sam ja vaze stalno  stavljala na ivicu stola. Kroz moja vezivanja postala sam ovisna o svojim  vezama kako bih zadovoljila svoje potrebe. Dopuštala sam tim vezama da  određuju moju sreću ili tugu, moju ispunjenost ili prazninu, moju sigurnost,  čak i moje samopoštovanje.“  Yasmin je postala sretna tek onda kad je  spoznala smisao idućeg ajeta: „Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u  Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje  i zna.“ (Kur’an, Bekare, 256)

Upravo o ovome je govorio i filozof Jean Paul-Sartre svojom čuvenom mišlju: „Pakao, to su drugi.“  Drugi su pakao onda kad dozvolimo da nam sva sreća ovisi o njima. Drugi su pakao onda kad mi nismo mi i kad smo se istopili i izgubili u drugome. Drugi su pakao kad živimo da zadovoljimo njihove potrebe, u kojima više nema nas. A da li drugi ipak mogu biti raj?

U fazama psihosocijalnog razvoja svakog muškarca i žene, po američkom psihologu Eriku Eriksonu, u adolescenciji prolazimo kroz razdoblje krize gdje možemo izaći ili sa upotpunjenim identitetom ili sa konfuzijom ko smo mi uopće. Naredna faza, u zrelijoj dobi, jeste ona u kojoj prolazimo kroz drugu krizu: intimnost-izolacija. U ovoj fazi, intimnost, odnosno ljubav, neće biti potpuna, ukoliko osoba u prethodnoj fazi razvoja nije pronašla svoj identitet. U protivnom, dvije osobe bez identiteta mogu da se stope i izgube jedna u drugoj, što poslije dovodi do nesreće. Ili, drugi slučaj, osoba neće biti spremna da se uopće vezuje zrelo za drugu osobu, jer sama nije sigurna ko je ona. Dvije nezavisne osobe, izgrađenih identiteta, spremne su i otvorene za razvoj partnerske i zrele ljubavi. 381600dcfd37749d453031d4075860ba

Ono o čemu antropologinja Helen Fisher govori jeste zaljubljenost odnosno strastvena ljubav i partnerska, odnosno zrela ljubav. Strastvena ljubav je karakteristična po čežnji za drugom osobom, a obilježava je i doživljaj fiziološke pobuđenosti, gdje osobi lupa srce i ne može da diše. Partnerska ljubav, kao i strastvena, karakteristična je po osjećajima intimnosti prema nekome, ali nije popraćena intenzivnom strašću, fiziološkom pobuđenošću, ljubomorom ili anksioznošću. Strastvena ljubav je kao vatra koja se gasi, a partnerska ljubav traje i opstaje. Prijelaz iz strastvene u partnersku ljubav određuje dalje da li je u pitanju zreo i potpun odnos u kojem su osobe nezavisne i podržavaju jedna drugu u onome što jesu, ili je u pitanju ovisnički odnos. Ono što je ovdje još važno napomenuti jesu i kulturalne razlike u definiranju ljubavi. Trebali bismo preispitati da li nam je doista neophodna „romantična ljubav“ koja se propagira kroz nama najčešće dostupne filmove zapadne kulture?

Islam svakako potiče zrelu i podržavajuću ljubav„…i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju!“ (Kur’an,  Er-Rum, 21) Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Ko se oženi upotpunio je pola vjere, pa neka se boji Boga u preostaloj polovini.“  Ovo svakako znači da je bitno da li je osoba koju smo izabrali da ćemo s njom živjeti ovisna o nama, ili se oslanja isključivo na Allaha. Zašto brak može biti pola vjere? Zato što se osobe mogu voljeti u ime Allaha, i to je jedina stvarna i živuća ljubav, i sve ostale  ljubavi su iluzorne i pakao. O ljubavi Poslanika a.s. i Hatidže r.a., kao uzoru za sve zrele ljubavi, važno je govoriti. Godinama nakon što je umrla Hatidža, Poslanik je našao njenu ogrlicu i suze su ga shrvale. Njegova ljubav nikad nije umrla, na šta je njegova supruga Aiša bila ljubomorna. Jednom ga je pitala da li je samo Hatidža bila dostojna njegove ljubavi. Odgovorio je: „Vjerovala je u mene kad niko nije, prihvatila je islam kad su me ljudi odbili i pomagala me je i tješila me je kada mi niko nije želio pružiti ruku da mi pomogne.“  Tako nam dalje kaže mistički pjesnik Rumi: „Moraš biti živ u Ljubavi, jer mrtvačevo je nikakvo činjenje. Ko je živi? Onaj kome ljubav dariva rođenje.“

d0c40393ea39cd7901cf01feb5c61bec

Kako nam ljubav može dati rođenje? Nikako, ako kalkulišemo, ako se maskiramo,  i nemamo otvoreno srce. Nikako, ako nismo autentični. Nikako, ako nismo ovdje  i sad. Nikako, ako mi nismo mi. Upravo o tome govore i geštalt psihoterapeuti  Jorge Bucay i Silvia Sanas: „Otvoriti se i vjerovati u to da nas onaj drugi  prihvata onakvima kakvi jesmo stav je koji dolazi iz ljubavi i vodi nas ljubavi.  Ne moram se maskirati u snažnu osobu kako bi me ti volio. Ako to učinim,  nikad neću saznati možeš li me voljeti onakvu kakva doista jesam: ranjiva,  slaba ili kakva god bila.“  U strahu, nikad nećemo saznati šta bi bilo kad bi bilo.  Zašto ne riskirati? Zašto ne biti ranjiv, otvoren, iskren? Zar da naše srce bude  prozor čija se okna ljuljuškaju na vjetru i zalupe se na malo jači zamah vjetra i  nikad se više ne otvore? Ne, i ne. Naš ego je naša zamka. Rumi nas upozorava i  na to: „O vi koji ljubite, iz atributa osobnosti se izbavite! Zaboravite sebe u viziji  žive Božanske Ljepote.“  Ja, ja, ja. Pa dokle si ti više bitan? Dokle živiš da samo sebi ugodiš? Dokad živiš da se samopredstavljaš? Dokad tražiš potvrde da si veći  od praške? Ovi geštalt terapeuti pozivaju na iskrenost i voljenje otvorenih očiju,  baš ovdje i sad, prisutnošću u ovom trenutku, oslobađanjem od krutog Ja: „To nam kruto konstruirano Ja onemogućava dopiranje do našeg pravog bića, i zato naša osobna dekonstrukcija može postati sredstvo otkrivanja onoga apsolutnog: ipak, glavna će prepreka uvijek biti to što ne znamo biti prisutni u samima sebi.“ 

Ljubav jeste umijeće, kako je pisao sociolog i psihoanalitičar Erich Fromm, ali  ona zahtijeva i trud. Ljubav nas „ne obuzima“, već je razvijamo. U današnjem  konzumerističkom društvu, mnogi i na ljubav gledaju kao na robu, što podrazumijeva nekoliko pogrešnih uvjerenja: da se ona može „kupiti“ –  zavođenjem ili manipulacijom, da se može dobiti „na poklon“ i da se, u osnovi,  svodi na primanje gdje se neko voli samo pod određenim uslovom („volim te jer  me slušaš, razumiješ, izvodiš, maziš…). Ljubav je aktivnost koja se uči,  sposobnost koja se razvija, kroz međusobno davanje i primanje. Jorge i Silvia   o toj potpunosti svakog partnera u odnosu kažu: „Najgore je u našim  predodžbama, koje se prenose s roditelja na djecu, da idemo u potragu za  drugom polovicom. Zašto ne bismo pokušali naći drugoga cijelog umjesto da  se tješimo polovicom?“  Cjelokupna kulturna tradicija nas uvjerava da sve  završava u trenutku kad se osobe vjenčaju: „Vjenčali su se, bili su sretni do kraja  života.“ Naprotiv, ovdje sve započinje, osim jedne stvari: fantazije o životu bez  problema. O ovome piše i Fromm: Koliko zaručenih ili tek vjenčanih parova sanja o blaženstvu svoje ljubavi koja će im se desiti u budućnosti, premda se upravo u ovom trenutku počinju dosađivati. Ovo je u skladu s općim stavom karakterističnim za modernog čovjeka. On živi u prošlosti ili budućnosti, ali ne u sadašnjosti.”

26710a456f4c1baa9332b5ac511eca67Maknimo se od ispričanih i nametnutih bajki i zabluda. Zgrabimo tu ljubav baš ovdje i sad, smireno, jasno, i shvatimo koji je njen smisao: zašto smo zajedno? Koji je cilj i smisao našeg života? Ako smo ujedinjeni u tome, mi smo jedno drugome zaštita, podrška, cjelovitost, jedinstvenost i jedinstvo. A zar nije Svevišnji Allah rekao: „One su vaša odjeća i vi ste njihova odjeća!“ (Kur’an, El-Bekara, 187).  Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Doista će Allah na Sudnjem danu kazati: “Gdje su oni koji su se voljeli u Moje ime, danas ću ih staviti u Svoj hlad, a drugog hlada, osim Mog hlada, nema.”  Na dunjaluku trebamo težiti zreloj ljubavi, čije primjere možemo naći u životu našeg voljenog Poslanika a.s. Ali, zapitajmo se: zašto se volimo, zašto naša srca kucaju zajedno? Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: „Nećete ući u džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete voljeli.“  Smisao naše ljubavi zasijat će onda kad naša srca budu predana Srcu. I znajmo: nijedna druga ljubav nikada ne smije stati na put Ljubavi. Tad moramo znati da je to samo zabluda. Moramo se odreći takve ljubavi koja nas guši i u kojoj nestajemo. U ime Ljubavi prema Živom, sve ostalo je nevažno. Sve čega se odreknemo u ime Njega, bit će vraćeno. Poslanik a.s. je rekao: „Nikada nećete ostaviti nešto u ime Allaha, a da vam Allah to neće zamijeniti nečim boljim od toga.“  Da li se Jusuf a.s. vratio ocu? Da li se Musa a.s. vratio majci? Hadžera Ibrahimu? Da li su se zdravlje, bogatstvo i potomstvo vratili Ejjubu a.s.? Ono što Allah dž.š, uzme nikada nije potpuno izgubljeno. „Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je. One koji su trpjeli Mi ćemo sigurno nagraditi mnogostrukom nagradom za ono što su činili. (Kur’an, Nahl, 96).

Da živimo bez Božije ljubavi: to smrt je. Neki to zovu život. Neki to i dalje zovu ljubav. Da li su oni ikad osjetili Ljubav? Da li su oni ikad osjetili čežnju za Smrti i Bijelim Vjenčanjem i nestankom u Onome iz čega su potekli? Znaju li oni koliko bi bili živi da su samo jednom izgorjeli u toj čežnji? Sve ostalo je zabluda. Sve ostalo će nestati, na Dan kad će voljeni i oni koji vole biti u Hladu Ljubavi.

„Ako nisi zaljubljenik, ne broji da si život živio, jer na Dan Zbrajanja to neće biti brojeno. Svaki tren proveden bez Ljubavi, lice sramote pred Bogom će imati.“ (Rumi)

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

 

© Divithana, 2013