Ko si ti kad te niko ne gleda?

Ko si ti kad te niko ne gleda?

Ko si ti kad te niko ne gleda? Jesi li isti kao onda kad si imao na sebi ronilačko odijelo i masku za morski svijet, a bio si delfin i morž i rak i kit? Je li te tad tvoja morska raja gledala začuđeno i zadivljeno jer si neko ko je u ljudskom obliku, dolaziš izvana, ne plačeš, nisi bijesan, ne patiš? Koliko smo mi stvarni u vanjskom svijetu? Da li smo to zaista mi, isti kao u svom unutarnjem svijetu? Krijemo li se iza maski, žudeći za prihvaćenošću drugih, dok nas okovi ove žudnje stežu i stežu i padamo sa litice u ponor bez dna?

"Drvo" - Sebastian Bienek

“Drvo” – Sebastian Bienek

Još je Jung, švicarski psihijatar i utemeljitelj analitičke psihologije, govorio o maskama nazvavši ovaj dio naše ličnosti persona. „Moglo bi se reći, uz malo pretjerivanja, da je persona ono što u realnosti osoba nije, ali ono što ona i drugi oko nje misle da jeste“. Persona se formira u svrhu adaptacije okolini, i ona ima zaštitnu funkciju. Ipak, persona nije ništa stvarno, kako bi rekao Jung, i to je privid, dvodimenzionalna stvarnost. Persona je uvjetovana društvenom klasom, poslom, kulturom i nacionalnošću, i često postoji nekoliko persona koje koristimo u različitim situacijama. Ona je javna ličnost, koja ima za cilj da skrije privatnu ličnost, te se za ovaj arhetip nekad kaže da je društveni ili konformistički arhetip. Maske počinjemo zidati veoma rano, već u djetinjstvu. U našoj kulturi su tako npr. dječacima zabranjene tuga i slična osjećanja, a kod djevojčica može postojati naučena zabrana osjećanja ljutnje. U tim slučajevima, ono što se osjeća maskira se onim što je prihvatljivije i što je u porodici potkrepljivano kao dobro. Naravno, ove maske možda štite od povreda vanjskog svijeta, ali s druge strane itekako koče kreativan razvoj ličnosti u njenom punom potencijalu. Kad maska ili persona predugo zaklanjaju naše stvarno JA, maskirani sadržaji mogu izroniti sa osvetom. Ono što se najviše gubi identificiranjem sa svojom maskom jest cjelovitost psihe, i doticaj sa duhovnim središtem, jastvom. Psiha se može uporediti s kuglom koja na svojoj površini ima svijetlo polje, što predstavlja svijest, a Ja je središte tog polja, te je persona tu sredstvo kojim se Ja služi za općenje sa svijetom. Jastvo je istovremeno i nukleus, središte, i cijela kugla, kao što se može vidjeti. Kad uranjamo u masku sebe, mi postajemo zapravo samo jedan mali odsjaj ove kugle, a njeno stvarno blještavo središte i cjelovitost nestaje.

Kad sebi kao muslimani i muslimanke postavimo pitanje šta za nas znači ova spoznaja iz psihologije ličnosti, o postojanju socijalnog i javnog JA nasuprot privatnom, onda se svakako moramo zapitati da li su naši postupci ujednačeni sa našim nijjetima, te da li smo mi stvarni ili smo slika koju drugi očekuju da budemo? Ovo je itekako važno, naročito kad se uzme u obzir vjerodostojni hadis, kad je Omer ibn Hattab

bio sa Poslanikom s.a.v.s, te kad im je prišao čovjek crne kose obučen u bijelo, na kojem se nisu vidjeli tragovi puta, koji je pitao Poslanika o tome šta je islam, šta je iman, a šta ihsan. To je bio melek Džibril. „…“Obavijesti me o ihsanu?“ „Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, zaista, On tebe vidi.“, odgovori Poslanik.“ Jezičko značenje riječi ihsan vezano je za savršenstvo djela i njegovu vezu sa imanom, činjenjem socijalno odgovornih postupaka, a šerijatsko značenje označava vidljivo dobročinstvo obredoslovlja i skriveno dobročinstvo iskrenom predanošću. Zato nam je jako važno da sebi postavimo pitanje ko smo mi kad nas niko ne gleda. Da li smo i tad svjesni da ima Onaj koji nas uvijek vidi, i da li smo iskreni i tad, u samoći sa svojim mislima, svojim suzama, svojim patnjama, svojim bijesom? Da li tad nastojimo da zadivimo Gospodara srca, kao što tamo napolju, nastojimo zadiviti zarobljenike srca, ljude? Tako se prenosi da će oni koji tajno daju sadaku biti u Allahovoj hladovini na Sudnjem danu: Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik s.a.v.s rekao: „Sedmoricu će Allah staviti u Svoju hladovinu na Dan kad druge hladovine neće biti: …6.) čovjeka koji daje sadaku tajno, tako da mu lijeva ruka ne zna šta je dala desna.“ To nalazimo i u suri El-Bekare (271): „Lijepo je kada javno dajete sadaku, ali je za vas bolje da je dajete siromasima tajno!“ 

Kolaž – Matthieu Bourel

Da smo zaista slojeviti kao ličnosti, potvrđuje i autor Herman Hesse: „Čovjek je lukovica od stotinu ljuski, tkanina od bezbroj niti.“ Utemeljitelj geštalt psihoterapije, Fritz Perls, također je smatrao da je ličnost kao ljuštenje luka, i da bi psihički sazreli, ljudi moraju oljuštiti sa sebe slojeve koje su godinama stvarali kako bi se zaštitili. Loša strana ove zaštitničke uloge maske i slojeva jest da tako određene dijelove sebe isključujemo iz vlastitog doživljaja, i oni ostaju negdje izvan nas, neintegrirani. Ti dijelovi nas ne nestaju, samo ih prestajemo biti svjesni. Iz tog razloga, ova terapija i jest orijentirana na ljuštenje slojeva s ljudi. Ti slojevi se odnose na ponašanja naučena prema uzorima društvenog sloja, profesije ili porodične uloge; potom gluma življenja prema ideji kakav čovjek treba biti; te su tu dalje sloj blokiranja, implozivni i na kraju eksplozivni sloj gdje osjećaji mogu biti izraženi slobodno i adekvatno. Kad osoba prođe kroz ovaj eksplozivni sloj, tada može biti autentična ličnost. Autentična ličnost sebi dopušta da živi slobodno, da istraži svoje potrebe i kreativnost a svjesna je i odgovorna je za svoje postupke i ponašanje. Osoba koja je autentična je ista i u privatnoj i javnoj sferi života, te se može kretati pravcem ka samoaktualizaciji, vrhuncu razvoja ličnosti.

U djelu „Nadnaravna sufijska riječ“, autorice Esme Bandić, prvo poglavlje je prožeto alegorijskim pričama životinja koje su ostale zatočene u lažnom življenju i koje su došle do tačke gdje mora doći ili do smrti ili do izbavljenja. Tako je tu i vuk uglancanog odijela, koji ima mehko srce, ali to krije maskom vuka, i trpi svu dugmad odijela koje ga steže i steže, guši ga: „Kada djeluješ kao zvijer, počinje zvijer iz tebe govoriti. Ili, kada govoriš životinjski, u tebi životinja pronalazi uporište. Malo-pomalo, gubiš svijest šta ti se dešava i jednog dana vidiš u ogledalu vuka.“

To su ljudi. Nesretni. Životare, pune samo stomake i ega. Rade i rade, pa zaborave ko su i šta žele. Glume i štite se. Postaju ono što nisu. Baš kao što je vuk postao vuk zbog maske vuka. Tako je psiholog Philip Zimbardo u svom eksperimentu u stanfordskom zatvoru pokazao da su ljudi, koji su glumili uloge zatvorenika ili čuvara postajali potpuno svoje uloge i čak su oni koji su bili najveći pacifisti bili spremni za najbrutalnija ponašanja. Svi smo u svojoj samoći primorani da se ogledamo: u drugome, u ogledalu, u voljenome. Poslije ogledanja, slijedi očaj i haos, bez kojeg nema oslobođenja. Baš kao što dalje kaže Carl Gustav Jung: „Ogledalo ne laska, već vjerno odražava ono što u njega gleda, odnosno ono lice koje svijetu nikada ne pokazujemo, jer ga skrivamo putem Persone, maske glumca.“ U djelu „Stepski vuk“, Hermana Hessea, glavni lik Harry Haller nije bio spreman da integrira nesvjesne sadržaje i učini ih svjesnim i zato je ubio Herminu, svoju Animu, svoju suštinu duše, zbog čega mu se poslije sudi zato što je, kako državni tužilac kaže, on ubio „odraz djevojačkog lika u ogledalu odrazom noža u ogledalu.“ 

Iz ovoga se svakako može zaključiti da je možda lakše živjeti uljuljkan s maskom gdje niko ne vidi tvoje boli, tvoje patnje, tvoje strahove, ali je takvo življenje nepotpuno i lažno. Kad sebi kao muslimanka postavim pitanje zašto ne obznanim tamo napolju svoje najdublje uvjerenje da ja jesam muslimanka, možda ću se malo uplašiti. Kad postavimo sebi pitanje zašto svoje jastvo i duhovno središte ne obznanimo kroz hidžab, možda će nas nešto duboko zaboljeti. Zato se i kaže da nije lahko. Zato treba proći duboku transformaciju, pa kad srce i duša budu u samoći iskreni sami sa sobom, onda će reći i onima tamo ko su i šta su i za šta žive i šta je njihov smisao. Isto tako, ne smijemo pustiti da nas zavara naša vanjska slika te da nas poštuju ljudi, a da mi to u samoći ne zavređujemo te da je veo postao veo oko našeg srca. I jedno i drugo može biti zamka: i unutrašnjost koja nije popraćena vanjštinom, i vanjština koja nije u skladu sa dubinom. Jedini izlaz jest da smo stalno svjesni ihsana, da smo stalno svjesni da nas Allah dž.š. vidi iako mi Njega ne vidimo. Kroz svjesnost o Njemu mi postajemo živi, a taj život udahnut u nas daje nam smisao. Poslanik, s.a.v.s je rekao: „Primjer onoga ko spominje svoga Gospodara i onoga koji Ga ne spominje, je kao primjer živog i mrtvog.“ Biti stalno svjestan Božije prisutnosti, stalno Ga spominjati, i sjedeći, i ležeći i stojeći. Kako navodi Reynold Nicholson, engleski orijentalista, kad su upitali Bajazida koliko je star, on je odgovorio četiri godine. „Kako je to moguće?“, slijedilo je novo pitanje. „Od Boga sam, ovim svijetom, bio odvojen sedamdeset godina, a tek posljednje četiri Ga vidim. Period odvojenosti se ne računa u život.“ 

Od koga se štitimo, od čega, zašto? Zašto nam treba ronilačko odijelo i maska u morskom svijetu punom ljepote šarenila, riba, trava, balončića? Bojimo se da ćemo se ugušiti, da će nas ujesti meduza, da ćemo stati na morskog ježa, a ne znamo da nas morski svijet života zove da udahnemo svu njegovu živost, jer i mi smo morska bića, i mi smo kap morska a u kapi morskoj čitavo je more. Bez straha, s ljubavlju prema Jedinom, s nadom u smisao i svjesnost, zakoračimo bosonogi s morske obale i zaronimo u istinske dubine sebe, pa izronimo sretni što možemo da budemo isti takvi na suncu, tamo napolju, s drugim ranjivim bićima koja su ista kao mi.

Na pijaci i u manastiru samo Boga vidim.

U dolini i u gori samo Boga vidim.

Često u muci Njega vidim kraj sebe.

U milosti kad sam i u sreći samo Boga vidim.

U molitvi i postu, u hvali i meditaciji,

U religiji Proroka samo Boga vidim.

Ni dušu ni tijelo, ni slučaj ni namjeru,

Ni uzrok ni posljedicu samo Boga vidim.

Otvaram oči i okupan svjetlošću Njegovog lica

U svakom uglu samo Boga vidim.

Poput svijeće topim se Njegovim ognjem,

Usred iskričavog plama samo Njega vidim.

Najjasnije sebe vidim sopstvenim očima,

Ali kad pogledam očima samo Boga vidim.

Potonuo sam u prazninu, nestadoh,

I gle, postadoh sveopšti Život samo Boga vidim. (Pjesnik Baba Kuhi iz Širaza, umro 1050. g. n.e.)

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

 

 

© Divithana, 2013