Kad ste bili svjesni trenutka u kojem ste sad?

Kad ste bili svjesni trenutka u kojem ste sad?

Da li smo zaspali u ovom snu od života i čekamo li da nas žrvanj samelje, da se zaboravom podsjetimo, da nas trgne vriska i jeka? Naše postojanje se hrani automatizmom, i ponavljamo isto, i ponavljamo, ali na kraju – ta hrana je lažna, i mi ostajemo gladni stvarnog i osjećajnog i osjetilnog. A zašto bismo ostali gladni kad je ono tu oko nas? Samo trebamo pogledati, poslušati, pomirisati.

Mi se ljutimo, plašimo, stresiramo, tremiramo – a ne znamo više ni kako. Postali smo puka reakcija na podražaj, puka odskočna loptica sa teniskog reketa za koji ne znamo ni kako ni ko ga je zamahnuo. Samo znamo da smo ljuti, da plačemo, da uzdišemo. A mora li to biti tako? Ne mora. Postoji jedno divno polje slobode između. Neurolog, psihijatar i utemeljitelj logoterapije i egzistencijalne analize, Viktor Frankl pisao je: „Između podražaja i odgovora nalazi se prostor. U tom prostoru je naša moć da odaberemo odgovor. U tom našem izboru leži rast i leži naša sloboda!“

tumblr_o1hjcnEgh81tuaz2oo1_500

Kako je moguće doći do stepena u kojem je lakše donositi određene  izbore i odluke? Pomoću budne svjesnosti, opažanja svojih  misli i  osjećaja bez prosudbe, bez bilo kakvih značenja koje im inače  automatski dajemo. Ova metoda naziva se Mindfulness. Možda vam  zvuči previše hipijevski, slobodnjački, van okvira Šerijata? Varate se.  Mindfulness je duboko utemeljen i u samom islamu. Da vam kažem o  čemu je riječ. Mindfulness možda jest star hiljadama godinama i veže se  za određene religije kao što je budizam, ali je u današnje vrijeme Jon  Kabat-Zinn utemeljio mindfulness kao terapiju koja je pokazala  učinkovitost kod redukcije anksioznih i depresivnih simptoma, kod  povećanja koncentracije i pažnje, i općeg povećanja doživljaja sreće i  kvalitete života. Jon je povezao istočnjačke prakse sa naučno  utemeljenim činjenicama iz polja kognitivno-bihevioralne terapije.  Mogle bi se ovdje i dalje nabrajati prednosti koje mindfulness sa sobom  nosi, ali da vidimo prvo o čemu je riječ. Mindfulness ili meditaciju  usmjerene (usredotočene) svjesnosti Jon Kabat Zinn definirao je kao „namjerno, svjesno obraćanje pozornosti u sadašnjem trenutku, bez prosudbe“. Radi se zapravo samo o svjesnosti sadašnjeg trenutka: kako sjediš, na čemu, kakvo ti je disanje, kakve zvukove čuješ, šta osjetiš, mirišeš, kakve misli ti prolaze kroz glavu – ali sve to samo prihvataš i primjećuješ, bez  prosudbe.

Nije sad da morate baš sjesti i prakticirati ovu vrstu meditacije ili  terapije stresa. Jednostavno pokušajte izvući iz nje ono što vam može  pomoći za vaš život, vašu vjeru, vašu ljubav i svjesnost. Sama riječ  „islam“ znači predanost, odnosno potpunu predanost Bogu. Kako se  možemo predati Bogu, ako smo stalno negdje izvana, ne opažamo tok  svojih misli, svojih osjećaja, samo reagiramo, i ne doživljavamo? Kad  klanjamo, naši pokreti postaju automatizovani, zaboravljamo  promisliti simboliku svakog pokreta u namazu, značaj ruku’a i zahvale  Bogu Koji čuje one Koji Ga hvale, značaj sedžde u kojoj čelom ljubimo tlo koje nas približava Stvoritelju. Zašto klanjati kao da obavljamo  gimnastički trening, bez doživljaja? Ne, i ne. Naš Poslanik s.a.v.s. je u  noćnom namazu recitirao sure El-Bekare, En-Nisa, i Ali-Imran, polahko  i smireno, i stajao bi i molio se sve dok mu stopala i koljena ne bi otekla.

molitva

Aiša r.a.  je prenijela: „Nisam vidjela da je neko bio na većim iskušenjima od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ali nisam ni vidjela nekog da je bio zahvalniji Allahu dž.š. od Njegovog Poslanika s.a.v.s.“  Upravo to je taj stepen potpune predanosti i vjerovanja u Uzvišenog, stanje potpunog prihvatanja i svjesnosti i strpljenja. Kroz svjesnost sebe, svojih misli i osjećaja, dalje se razvija i samokontrola i duhovni džihad, gdje se učimo kako se nositi sa svojim nefsom, odnosno strastvenim dijelom naše duše, koji nas odvodi od uspinjanja višim stepenima duhovnosti. Mistik i pjesnik Dželaludin Rumi je upravo razlikovao četiri temeljne razine duše: životinjska duša, ljudska duša, anđeoska ili Džibrilova duša, i muhammedanska duša ili duša svetih ljudi. Iznad svega toga je Bog Koji transcendira dušu. U životarenju u kojem se prepuštamo samo izvanjskim okolnostima i bivamo samo reakcija na stimulus, mi nismo ništa viši od životinje koja se trza na zvuk šuštanja lišća ili skače na svoj plijen kad ga ugleda. Ako postanemo svjesni postupka tek nakon što smo ga učinili, onda smo ljudska duša. Ali dokle i dokad smo zadovoljni da ostanemo na ovom stepenu? Nije li nam cilj da se približimo Stvoritelju? Mi jesmo insani, i insan je kur’anski izraz koji mi prevodimo kao „čovjek“, a zapravo znači „biće koje zaboravlja – koje je sklono zaboravu“. Nije li onda naša dužnost boriti se protiv ovoga, protiv ljenosti, zaborava, nepažnje, automatizma?

Namaz, post i zekjat su sredstva kojima se podsjećamo na ono zbog čega smo zapravo na ovom svijetu. Ipak, ukoliko se čovjek previše okošta u formi, onda čak i to što ga treba spriječiti od zaborava može da ga gurne u zaborav. Odnosno, ukoliko samo obavljate a ne osjećate i ne promišljate – onda ste možda zaglibili još dublje nego što mislite, a zavaravate se. Moramo se spasiti zaborava i varki, što prije, i moramo što prije postati svjesni svakog svog nijjeta, svakog svog postupka. Pokazatelj da naš namaz možda nije više toliko svjestan i samosvjestan su naši postupci: ukoliko se i dalje ljutimo, nestrpljivi smo, nesigurni. Sabur  je jako važna komponenta u islamu, i iz ovoga također možemo vidjeti kako je mindfulness, kao metoda usredotočene svjesnosti itekako poveziv sa islamom. Muhammed a.s. je rekao: „Strpljenje je svjetlost.

mindfulness-3

Ne možemo biti strpljivi ako nismo svjesni. A početni stepen svjesnosti  je svjesnost sebe i svog tijela. Kad ste posljednji put prosto sjeli i osjetili  svoje tijelo opušteno na toj stolici? Kad ste posljednji put zagrizli jabuku  i fokusirali se na sočne sokove koje iz nje pršte, pa ste polahko jeli i  žvakali, i mirisali prirodu hrane koju jedete? Zvuči suludo i smiješno,  pogotovo u usporedbi s velikim temama borbe sa sobom i svojom  dušom. Ali od ovih stvari se počinje. Baš kao što je to rekao i  utemeljitelj teorije transakcione analize, kanadski psihijatar Erik  Bern: Svjesnost znači vidjeti džezvu za kahvu i čuti pjesmu ptica na svoj vlastiti način, a ne na način kako te je neko naučio… Svijest zahtijeva živjeti u ovdje i sada, a ne u drugom mjestu, u prošlosti i budućnosti.”

Toliko smo prihvatili sve „zdravo za gotovo“ da i ove sitnice itekako imaju značaj. Moramo znati biti zahvalni na njima. Kad naučimo zahvalnost i prihvatanje lijepih sitnica u našem životu, onda ćemo biti spremniji nositi se sa teškoćama i iskušenjima. Upravo ovome nas uči mindfulness, i zato je toliko efektivan u borbi sa stresom, anksioznošću, depresijom, ovisnostima. Poslanik s.a.v.s. je upravo vjernike i vjernice opisao kao one koji su zahvalni i strpljivi, što su odlike onih koji su svjesni i samosvjesni: „Čudan li je primjer s vjernikom? Sve što mu se desi za njega je dobro. A tako nije nikom, osim vjerniku. Jer, ako ga zadesi sreća – zahvali se pa dobije nagradu za to. A ako ga zadesi nesreća – strpi se, pa ponovo dobije nagradu za to.“

Svjesnost Boga se inače koristi terminom „takvaluk“, ali ova riječ zapravo znači i „nadziranje, štićenje samog sebe i čuvanje sebe od opasnosti“, a prevodi se i kao „bogobojaznost“. Vrlo je jasno da Boga postajemo svjesni kad smo svjesni sebe, kad nadziremo sebe i štitimo sebe od loših postupaka, loših misli. Poznat je hadis u kojem je kod Poslanika a.s.  došao čovjek (melek) sa izrazito bijelom odjećom i crnom kosom, i koji je tražio objašnjenje od Poslanika da mu kaže više o tome šta je islam, šta iman, a šta ihsan. I dobio je odgovore. „ (…) – A reci mi nešto o ihsanu! – Da služiš Allaha dž.š. – odgovori Poslanik – kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš vidi On tebe!“  Ovo znači biti svjestan Boga. Biti svjestan Njegove sveobuhvatnosti u vremenu i prostoru: „Allahu pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I Allah doista svaku stvar obuhvata!“ (Kur’an, En-Nisa, 126)

Također to možemo vidjeti i u suri El-Bekare: „Allahu Istok i Zapad pripada! Gdje god se vi okrenete, tamo Allahovo Lice je! Allah je doista neizmjerni darovatelj i znalac!“ (Kur’an, ajet 115). Ovdje se svakako uviđa neizmjerna moć i  ljepota koju mi ne možemo obuhvatiti umom, na šta nas je svakako  upozorio i Poslanik a.s. Ipak, ono što mi možemo jeste da gledamo  refleksije, odnosno da gledamo ono što je stvoreno, jer sve što je  stvoreno odražava Stvoritelja. Odnosno, mi kroz posmatranje Atributa  možemo makar osjetiti Bit, kao što je rekao i Rumi u svojoj poeziji:  „Pošto nemaš strpljenja sa Njegovom Biti, nek ti oči otvore Božiji  atributi. Kad ne vidiš ono bezgranično, motri svjetlo Njegovo  usmjereno.“  spirituality-attitude-e1410274614280

I sami Indijanci su kroz svoju mudrost ponavljali kolika je važnost svjesnosti, doživljaja sadašnjeg trenutka, te su se protivili tome kako su u zapadnoj civilizaciji ljudi upali u automatizam i žrvanj života. Tako je Indijanac  Smohalla govorio kako „vaši bijeli ljudi poznaju samo rad“, i kako on ne želi da se njegovi mladi s njima poistovjete, jer: „Ljudi koji uvijek rade, nemaju vremena za sanjarenje, a samo ko ima vremena za sanjarenje, mudrost pronalazi.“

Hajdemo malo sklopiti oči, malo sanjariti, malo pratiti svoje misli, malo mirisati. Haj’mo malo čuti cvrkut ptica, malo gledati, malo slušati, malo više voljeti. Haj’mo biti strpljivi, predani. Šems iz Tabriza, vrelo Rumijeve inspiracije, upravo je govorio o istom: „Ne traži raj ili pakao u budućnosti. Oboje su prisutni ovdje i sad. Kad god volimo bez očekivanja, kalkulacija, pregovora, mi smo svakako u raju. Kad god se svađamo, mrzimo, mi smo u paklu.”

Ovo se svakako ne može shvatiti doslovno, jer mi vjerujemo u džennet i džehennem kao krajnju nagradu ili kaznu. Ali srž je da mi biramo jedno ili drugo u svakom trenutku u našem životu. Svaki put kad mi biramo biti ljuti, mi biramo džehennem. Svaki put kad biramo ljubav, samilost, smiraj, mi biramo džennet. Zato je toliko važno shvatiti važnost mindfulnessa, važnost potpune svjesnosti i samokontrole. Baš kao što je rekao i sam Jon Kabat-Zinn: „Prava meditacijska praksa jeste zapravo kako živimo svoj život iz trenutka u trenutak u trenutak.“

Zašto da naš život ne bude meditacija, svaki dan, svaki trenutak? Zašto da naš namaz ne bude ljepota svakog pokreta i svake izgovorene riječi? Zašto da ne osjetimo kako nam krckaju kičmeni pršljenovi dok se savijamo u sedždu? Zašto da ne čujemo topot čela i koljena koja odzvanjaju u zajedničkom jedinstvu i ljubavi prema Jedinom, dok smo u džamiji? Zašto ne čujemo i ne osjetimo svaki pročitani i izgovoreni harf? Zašto da nam islam ne bude istinska predanost, i zašto da nam srce ne bude svjesno Boga? Zašto? Zašto, kad možemo biti sretni, svjesni, strpljivi, zahvalni? Zahvalni svakog trenutka za postojanje.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

(Istaknuta fotografija  preuzeta sa International Ramadan Photography competition, autorica: Lisa Vogl-Hamid)

 

© Divithana, 2013