Iza zastora: TRAGANJE SPIRALNIM STEPENICAMA ISTINE

Iza zastora: TRAGANJE SPIRALNIM STEPENICAMA ISTINE

U odsustvu Prisutnog, otkrovenju Skrivenog, mjesec ramazan pomaže nam da zaronimo dublje u sebe. Ramazan nam pomaže da se zapitamo koji su naši nijjeti, koliko sve činimo iz istinske želje da dosegnemo Ljubav El-Veduda, koja je uzrok svog našeg postojanja.
„To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega, zato Njemu robujte; On nad svim bdi! Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.“(Kur’an, El-Enam, 102-103).
Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, jer On je oduvijek, jer nije postao, i On je zauvijek, jer Ga neće nestati, i ničemu nije sličan.
U ramazanu postaje vidljivo koliko postimo zbog želje za zadovoljstvom Gospodara Koji Sam po Sebi postoji, a koliko zbog imidža ili slike dobrog vjernika, dobre vjernice. Postom se uzdržavamo ne samo od jela i pića, već i od loših postupaka, govora. U tajnosti naših soba, mi možemo posegnuti za vodom, hranom, činiti sve što nam je volja. Tu dolazi do jasnosti istinskog razlikovanja onoga što psiholog Gordon Allport naziva intrinzičnom i ekstrinzičnom religioznošću. Intrinzička religioznost je zrela religioznost koja proizilazi iz same individue, i za razliku od nje, ekstrinzična religioznost je samo manifestacija onoga što osobe žele da drugi misle o njima: kako su dobri vjernici. Intrinzično religiozni vjernici mare samo za zadovoljstvo Svoga Gospodara. I Erich Fromm, sociolog i psihoanalitičar, razlikuje autoritarnu i humanističku religioznost, gdje je u autoritarnoj osnovna vrlina poslušnost, a u humanističkoj, osnovna vrlina je samorealizacija. Ukoliko vjernik ili vjernica izvršava samo naredbe ne promišljajući o njihovom smislu, neće se dalje pomaknuti iz jednog stepena svoje duhovnosti u drugi.

Po Kur’anu postoje tri vrste duša: emmare (duša sklona zlu); lewame (duša koja sebe kori), i mutmeinah (smirena duša). Vjernici i vjernice klate se između duše koja sama sebe kori i smirene duše.

Duša Lewame je duša koja sama sebe kori, odnosno duša koja još nije u potpunosti iskrena i pokorna Allahu dž.š. ali se za svoje grijehe i propuste kaje.

„I kunem se dušom koja sebe kori. Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti?“ (Kur’an, Al-Qiyama, 2-3)
Ovo je opomena duši koja se kori, a nada za susret sa Voljenim data je smirenim dušama:
„A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On s tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj!“ (Kur’an, Al-Fagr, 27-30)
Sve dok se vodimo našim samodopadnim Egom, našim velikim „Ja“, našim potvrdama od ljudi da smo dobri, da vrijedimo, da smo sjajni, da nemamo greške, nećemo se približiti stepenu Mutmeinah duše, smirene duše. Analitičar i psihijatar Carl Gustav Jung razlikuje ego od duhovnog središta, Jastva, koje on smatra arhetipom iz našeg kolektivnog nesvjesnog. Čovjek je haos, susret tame i svjetla, i „Susret sa samim sobom znači prije svega susret sa sopstvenom Sjenkom“, kako on kaže. Ukoliko se ne susretnemo sa istinom sebe u ogledalu, istinom da smo sebeljubivi i da nismo iskreni potpuno u svojim nijjetima, onda ćemo polagano umirati i živjeti lažno, obavljati, a ne doživljavati. Bit ćemo na ravni Iblisa koji se odbio pokoriti jer je vjerovao da je njegovo „Ja“ najvažnije od svega: „Ja sam bolji od njega, mene si stvorio od vatre, a njega si stvorio od zemlje.“ (Kur’an, El E’Araf, 12)
Kad postanemo spremni za to da priznamo sve svoje manjkavosti, da priznamo kakva je naša sjenka, onda ćemo moći dotaći tračak svjetla. I tračak tog svjetla polagano će nas voditi iz tunela. Nije lahko, ali želimo se ponovo roditi, izaći iz ljuske jajeta koje će se razliti u Istinu. Kao što je Poslanik a.s. rekao: „Umri prije nego li ti smrt dođe.“

Umri, i ostavi sve što potječe iz samoljublja. Pohlepu, nepravdu, zlo. Voli istinski. Ne zbog nagrade. Ne zbog kazne. Traži istinu. Strpljivo. Ona nije uvijek očita. Nije uvijek jasna. Mnogo češće dobro i zlo su relativni. I to je ono što je Musa a.s. naučio od El-Hidra. „Mogu li da te pratim – upita Musa – ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen? Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati – reče onaj – a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?“ (Kur’an, El-Kehf, 66-68)
Ramazan je mjesec u kojem ćemo početi ovu promjenu. Ramazan je mjesec kad ćemo se pomjeriti iz stepena ekstrinzičnih u intrinzično religiozne vjernike i vjernice. Ramazan je mjesec u kojem ćemo težiti samorealizaciji u svojoj vjeri, u svojoj duhovnosti. Ramazan je mjesec u kojem ćemo koriti dušu svoju da bi postala smirena duša, kojom je Ez-Zahir zadovoljan. Ramazan je mjesec kad ćemo se boriti sa svojim egom, da bismo došli do Jastva, da bismo se približili El-Batinu, Skrivenom, Koji nam je „bliži od vratne žile kucavice.“ (Kur’an, Kaf, 6). Ramazan je mjesec kad ćemo postiti, ibadetiti, doviti, pomagati, govoriti lijepo, voljeti se u ime Voljenog, ljubiti tlo čelom i buditi se u međupostojanju od ezela do kabura, i Ahireta kad ćemo proživljeni biti. Ramazan je mjesec kad ćemo tražiti Istinu, kad ćemo suzama kvasiti sedžade zelene, ljubičaste, plave, šarene: u želji da nas Uzvišeni učvrsti na Pravom putu, da nikad ne posrnemo, da nikad ne zalutamo u naša mala velika lažna „Ja“, i da nam nikad ljudi ne budu važniji od Stvoritelja. Ramazan je mjesec kad ćemo moliti za ljubav samo zbog ljubavi, kao što je molila i sufijska učiteljica Rabia al-Adawiyya„O Bože, ako Te obožavam iz straha od pakla, tada daj neka u paklu izgorim, ako Te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No ako Te obožavam zarad Tebe samoga, ne ustegni od mene Svoju vječnu krasotu!“

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013