Iza vela feminizma: o raznolikosti

Iza vela feminizma: o raznolikosti

(Otpor kapitalizmu i eksploataciji ženske tjelesnosti)

„Iz islamske perspektive pogrešno je nametati ženama da se pokriju, iz perspektive ljudskih prava pogrešno je nametati im da se otkriju.“ (Tariq Ramadan)

Kažete ženama da su lijepe. Kažete ženama da su ružne. Debele su, mršave, previše našminkane, premalo našminkane.  A je li? Prodajete svoje laže šarene i obećavate sreću. Šta ako mi biramo svoju sreću, drugačiju i samo našu, posebnu? Hoćete li i to da nam oduzmete? Nije dovoljno dobar dekolte, nije dovoljno obučena. Skini se, obuci se. U današnjem svijetu, i mnogo i malo govori se o islamofobiji i ženama muslimankama. Ali ko govori o tome, i da li govori na pravi način?

Koliko smo pustili da nam muškarci tumače, nameću, dozvoljavaju? Jesmo li dovoljno osjetljivi slušatelji i slušateljice, imaju li naše uši mjesta za žensku priču? Dominantno „zapadno“ mišljenje stavlja akcenat na to da je žena koja je pokrivena potlačena i da je se treba osloboditi. Svakako, podjela svijeta na „Zapad“ i „Istok“ nije rješenje jer tako potičemo tezu da je Zapad superioran i napredan a Istok nazadan i manje vrijedan, i to potiče orijentalizam koji je na Zapadu dugo bio jedini način posmatranja islama i položaja žena u njemu (Šeta, 2011). Ipak, neophodno je propitati stereotipe koji se nastavljaju podrivati kad su u pitanju žene muslimanke. Naravno, ovdje ne govorimo o zemljama poput Irana i Afganistana, gdje žene nemaju drugi izbor. Ipak, govorimo o tome da su ženska pozitivna iskustva nošenja hidžaba itekako zanemarena, a stereotipi i diskriminacija žena koje su napravile ovaj izbor u svom životu, nastavljaju se.

42e7dd883eb0de8e5498bababf25b8d9

Katherine Bullock nudi alternativnu teoriju hidžaba, u kojoj je hidžab  oslobađajuće iskustvo za ženu u kapitalističkom i potrošačkom  društvu, koji sve materijalizira i objektivizira stavljajući akcenat na  žensko tijelo. Katherine navodi pozitivna iskustva Kanađanki Naheed  Mustapha i Sultane Yusufali. N. Mustapha dijeli svoje iskustvo:  „Nošenje hidžaba oslobađa me neprekidne brige za „fizičko jastvo“.  Kada moj izgled nije podvrgnut pomnom ispitivanju javnosti, moja  ljepota, ili možda nedostatak ljepote, uklanja se iz područja o kojemu  se može legitimno raspravljati.“  Kako ona kaže, žene se „od ranog  djetinjstva uče da im je vrijednost proporcionalna privlačnosti“   (Bullock, 2013: str. 246). Sultana Yusufali stavlja sebe u poziciju  buntovnice, iako vjeruje da o njoj to niko ne bi zaključio na prvi pogled:  „Vjerovatno se ne uklapam u uvriježenu sliku jednog „buntovnika“.  Nemam vidljive tetovaže i samo malo piercinga. Ne nosim kožnu  jaknu.“  Yusufali se, kad se pokrije, buni protiv naglašavanja fizičke  ljepote žene te donošenja prosudbi na osnovu izgleda (Bullock, 2013: str. 247).

Elowe MacLeod je 1983. također sprovela istraživanje u Americi, te su žene dijelile:  „Kada nosim ovu odjeću, ljudi na ulici shvataju da sam ja žena muslimanka, dobra žena. Ostave me na miru i poštuju me.“ (Ahmed, 2011: str. 121). Istraživanje Đermane Šeta (2011) na području Bosne i Hercegovine također se poklapa sa rezultatima koje je dobila Katherine Bullock u Kanadi, te onim od MacLeod, kad su u pitanju pozitivna iskustva pokrivanja žena.

Aida Begić-Zubčević, poznata bosanskohercegovačka režiserka, dobitnica značajnih međunarodnih priznanja, u vezi sa ovim piše: „Ono što ljude koji mi postavljaju pomenuta pitanja suštinski zanima je kako je došlo do toga da se jedna osoba poput mene uopće odluči na takav korak. Suština njihovog problema je u onom osoba poput mene – što najčešće znači obrazovana, umjetnica, samostalna, uspješna, a to su sve atributi koji se ne povezuju s nekim ko nosi maramu (…) Ako analiziramo sve negativne konotacije i asocijacije vezane za pokrivanje, onda ćemo vidjeti da žena s maramom po tome nema identitet, da je njena ličnost i slobodna volja potpuno isključena. Kako neko ko ipak misli svojom glavom na tu istu glavu stavi maramu?“[1]

Bordo, Wolf i druge feministkinje istraživale su povezanost modne i kozmetičke industrije i tragičnih pojava anoreksije, bulimije, kompulzivnog jedenja i opasnih promjena tijela estetskom hirurgijom. Ideal ženskog tijela mijenjao se tokom vremena: „putene“ žene 1950-ih, potom preko mršavih pa do verzije mršavije žene 1990-ih. U kapitalističkoj konzumerističkoj kulturi, ženska potčinjenost poprima drugačiju, suptilniju formu, društveni sistem promovira „tiraniju vitkosti“, i žene su preokupirane svojim tijelima, zarobljene u podređenom položaju gdje su ženske želje za razliku od muških suspregnute željom da budu vitke (Bullock, 2013).

islamic-feminismOno što se ipak zamjera hidžabu jest da on navodno guši žensku seksualnost i ljepotu. To ipak nije tako, jer hidžab regulira gdje i kome će se ta seksualnost pokazati i otkriti. Ljepota i seksualnost su nešto posebno u čemu ne trebaju uživati nepoznati ljudi. Hidžab omogućava ženi da svoju energiju usmjeri na produktivnija područja od neprekidnog uljepšavanja. „Ona svoju seksualnost i ženstvenost izvan javne sfere može veličati, a hidžab koristiti kao ulaznicu u javnu sferu u kojoj nema muškog nadmetanja.“, kako to dalje kaže Bullock (2013: str. 286). Muslimankama se također zapovijeda da obore svoje poglede, i hidžab ne znači da i muškarci ne mogu biti  seksualno zanimljivi ženama. Žene mogu uživati u svojoj ljepoti na druženjima gdje su samo žene, gdje se uljepšavaju i dijele intimne priče, i svakako su istraživanja Carle Makhlouf u Jemenu i drugim kulturama pokazala da žene tad pokazuju izrazit stepen opuštenosti (Bullock, 2013).

Hidžab funkcionira kao moćno sredstvo otpora savremenoj potrošačkoj kulturi natjecanja u ljepoti. Kako kaže Bullock (2013, str. 287.): „Hidžab je simbol jedne religije koja se odnosi prema ženama kao prema ličnostima, a ne kao prema seksualnim objektima.“

Yasmin Mogahed u svom eseju „Pismo kulturi koja me je odgojila“ piše: „Moja vrijednost kao žene se ne mjeri obimom mog struka ili brojem muškaraca kojima se sviđam. Moja vrijednost kao ljudskog bića se mjeri na uzvišenijoj skali: skali čestitosti i pobožnosti. A moja svrha života, nasuprot onome što modni časopisi kažu, je nešto uzvišenije od toga da samo lijepo izgledam za muškarca. I tako, Bog mi kaže da se pokrijem, da sakrijem svoju ljepotu i kažem svijetu da nisam tu da muškarca zadovoljim svojim tijelom, ovdje sam da Boga učinim zadovoljnim.“ (Mudžahid, 2015: str. 23)

hijab-sayings

Iz ovoga se svakako može vidjeti da je najčešći i jedan od glavnih  motiva za pokrivanje žena religioznost, jer se u islamu kroz hadise i  Kur’an provlači Božija naredba ženama da spuste „vela na grudi svoje“.  Kur’an zapovijeda i muškarcima da „obore poglede svoje i neka vode  brigu o stidnim mjestima svojim“ (24:30). To znači da muškarac treba  oboriti pogled neovisno da li žena nosi ili ne nosi hidžab. Ovaj ajet je  objavljen prije onoga o pokrivanju žena, što podrazumijeva  prvenstveno odgovornost i muškarca i žene. Kur’an deklarira jednu  esencijalnu jednakost muškarca i žene, kao u ajetu 4:1 koji kaže da su  muškarac i žena stvoreni od jedne duše, ili u 38:72 u kojem se kaže da  je Bog stvorio čovjeka (muškarca i ženu) i udahnuo u njega od Duha  Svog (ruh). S druge strane, Kur’an kaže da je Bog stvorio sve u paru „i od  svega po par stvaramo“ (51:49), te razlike među njima „a žensko nije  kao muško“ (3:36)

Ovaj posljednji kur’anski ajet se svakako može tumačiti kao shvatanje  muškarca i žene kao jednakih, ali različitih. Tako unutar evropske feminističke filozofije možemo govoriti o podjeli u dvije grupe teorija: kritički feminizam i teorija razlikovanja roda. Kritički feminizam uzima za osnovu uspostavljanje jednakosti među spolovima, što dovodi dalje do izlaganja patrijarhalnog obrasca kritici. Teorija razlikovanja roda smatra da ženu treba promatrati odvojeno od muškarca, te istaknuti šta zapravo znači ženska vrijednost (Karapetrović, 2007). Druga teorija je dosta izazovnija, prema bosanskohercegovačkoj filozofkinji Babić-Avdispahić (2004: str. 197): „Drugi zahtjev je intelektualno provokativniji jer su feministice shvatile da je projekt jednakosti u osnovi upleten u ontološke, spoznajne, političke, etičke pretpostavke unutar kojih žene mogu biti uključene ili kao devijantne u odnosu na muškarce ili kao njihov duplikat.“  Ona dalje ističe da su prosvjetiteljske borbe za jednakost svakako revolucionarne. Međutim, tek šezdesetih godina, feministice su počele propitivati različite predstave žene i ženskog.

Samo se treba istaknuti ta činjenica da žene same biraju i imaju pravo da se oblače u skladu sa svojim uvjerenjima,  i da, kao takve,  imaju puno pravo na slobodno kretanje, radni odnos, djelovanje u društvu. Žene trebaju podržati jedne druge: u izboru odijevanja, uvjerenja, izboru feminizma, bio to liberalni ili islamski feminizam ili bilo koji drugi. Važno je samo da se čuju, razmijene zajedničke istine i suprotstave se ugnjetavanju. Predugo se muškarcima davalo tumačenje i religije i svih društvenih konstrukata. I predugo se žene muslimanke optuživalo da su potpale pod taj uticaj te da ne odlučuju same. Ako žena sama bira i odlučuje i sama tumači, trebamo je čuti. download (1)

Ovo nije krajnja istina, samo još jedna alternativa i mogućnost drugačijeg gledanja stvarnosti, van kutija, van stereotipa koje nam nameću. Nismo ni Istok, ni Zapad, ni Sjever, ni Jug. Mi smo jedno zajedništvo, i zajedničkim snagama se trebamo boriti za rodnu jednakost. Niko nije superioran, niko inferioran. Živimo u šarenom svijetu raznolikosti i sretne smo što imamo uvid u drugačije. Jer, šta je život bez čuđenja, otkrivanja, novog, nepoznatog? Nismo kukavice pa da bježimo od drugačijeg. Nismo hostilne pa da napadamo drugačije. Mi smo tražiteljice istine, jednakosti, ljubavi, iza vela, ispod vela, iznad vela laži koje su nam nametnuli.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

 

LITERATURA:

  1. Ahmed, L. (2011): A quiet revolution: the veil’s resurgence, from the Middle East to America. Yale University Press, New Haven and London
  2. Bakšić-Muftić, J., Katnić-Bakaršić, M, Babić-Avdispahić, J. (2004): Izazovi feminizma. Sarajevo: Forum Bosna
  3. Bullock, K. (2013): Odijevanje muslimanki: od stereotipa do prava na izbor. Sarajevo: Centar za edukaciju i istraživanje NAHLA i Centar za napredne studije (CNS)
  4. Karapetrović, M. (2007): Ona ima ime (O filozofiji feminizma): Bijeljina: Organizacija
  5. Mudžahid, J. (2015): Osvježi svoje srce. Bužim: Ilum
  6. Šeta, Đ. (2011): Zašto marama? (Bosanskohercegovačke muslimanke o životu i radu pod maramom). Sarajevo: Centar za napredne studije i Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije.

[1] http://www.islambosna.ba/index.php/tekstovi-i-knjige/

oziljci-vremena/3198-uzori-aida-begi-zubevi, pristupljeno 11.8.2009. godine

 

© Divithana, 2013