FOMO-Strah od propuštanja-Fear of missing out

FOMO-Strah od propuštanja-Fear of missing out

Prije nekih otprilike 6 godina počela je internetska priča o strahu od propuštanja informacija. Koliko god tada izgledala smiješna priča o tome, toliko sad izgleda ozbiljna. Toliko ozbiljna da se ovaj strah polako svrstava u kategoriju poremećaja anksioznosti. Radi se o vrlo destruktivnom strahu u kojem imamo osjećaj da sve prolazi „mimo“ nas. Zbog toga nije uobičajeno da u kafićima, kancelarijama, učionicama vidimo ljude koji stalno bacaju pogled na mobitel plašeći se da se ne desi neka revolucija u par minuta, a oni neće svjedočiti tome.

Iako govorimo o relativno novom pojmu, strah od napuštanja seže još u daleku prošlost, u period kad su se ljudi udruživali u grupe jer su imali veće šanse za opstanak. I ne samo to, grupa je pružala osjećaj pripadanja, zajedništva, inovacije.  Tada je to imalo smisla, a danas, kakav je smisao toga da pratimo dešavanja u životima drugih ljudi? Jedan prilično evidentan način na koji socijalne mreže negativno deluju na FOMO jeste što one podstiču socijalno poređenje, pa osobe mogu da vide šta to drugi ljudi rade, imaju, postižu, što oni sami ne rade, nemaju, ne mogu postići. Kada osobe postanu svjesne svih tih mogućnosti koje postoje i koje drugi iskorištavaju, one postaju nezadovoljne i razočarane. Kada se ovo češće dešava, može za posljedicu imati nezadovoljstvo koje raste i koje se reflektira na sve sfere života. Ljudi tad postaju nezadovoljni svojim bračnim statusom, komunikacijom sa partnerima i drugim ljudima, svojim finansijama, izgledom, načinom oblačenja, onim što imaju i onim što nemaju. Jer kod drugih ljudi sve izgleda puno bolje. FOMO može snažnije uticati na omladinu, i osobe koje nisu dovršile svoj proces izgradnje stabilne ličnosti. Može izazvati i negativne analize koje sežu u prošlost i izazivaju žal za onim što se moglo učiniti a nije.

FOMO utiče i na ljude koji još uvijek nisu „ogrezli“ na društvenim mrežama, koji nemaju profile na većini aktuelnim stranica i koji još uvijek ne vode komunikaciju pretežno internetskim mrežama. Kako je to moguće? Tako što se kod takvih osoba može javiti osjećaj isključenosti i nerazumijevanja od strane drugih ljudi. Ponekad se takve osobe doživljavaju kao „zarobljene“ u nekom prošlom vremenu, demode i nezanimljive za komunikacijsku konverzaciju. Popularna stranica Artofmanliness.com ponudila je nekoliko rješenja za izlječenje tvrdoglavog FOMO-a. Za početak, smatraju da FOMO nije uvijek loša stvar te da ne bi trebali ignorisati prve simptome sindroma. Oni možda ukazuju da s nečim u životima zaista nismo zadovoljni te da bi trebalo „preraditi“ stvarne razloge nezadovoljstva i pokušati nešto promijeniti. Treba upozoriti svijest da online objave kao što su dramatični statusi, fotografije bogatih sofri, putovanja itd. vrlo rijetko reflektiraju stvarno stanje stvarnosti. Stvari koje ne valjaju, silni problemi, nesuglasice, depresije i dileme, razvodi, raskidi i svađe, stvari koje su zaista život se ne „kače“ na statuse po Instagramima ili na Facebook.

Prema izvještaju “Informate  Mobile Intelligence” u prosjeku se provede oko 4.7 sati dnevno koristeći pametne telefone i prateći dešavanja po društvenim mrežama. Nezvanični podaci govore i o većim brojkama koje čovjek u prosjeku dnevno provede čitajući sadržaje koji ostaju samo kratkoročno u memoriji. Osjećaj nezadovoljstva i niskog samopoštivanja ostaje duže.

Možda bi dobro bilo da  svako od nas postavi sebi pitanja koliko dnevno provodi vremena na praćenju društvenih mreža i gdje bi( i da li bi ) to vrijeme mogli bolje iskoristiti. S kojom lakoćom možemo odložiti svoje telefone i isključiti se od dešavanja na društvenim mrežama? Makar postojala i mogućnost da će svijet proći „ mimo“ nas.

Tekst priredila: Jasenka Muminović-Kurić

 

© Divithana, 2013