Disati je izgubiti dah

Disati je izgubiti dah

Mi nismo ptice stvorene da stoje na jednoj grani i da čekaju da im s nebesa padnu nove grančice da naprave novo gnijezdo. Mi nismo ptice koje su rođene za kafez i krletku i ukras svojim šarenim perjem. Mi nismo ptice koje samo ponavljaju naučeno. Mi nismo ptice koje se plaše svojih krila, leta, nebesa, tajni, promjena. Da poletimo, da se odvažimo, da tražimo, da se ne plašimo, da pjevamo – to je naš put.

Umjetnica: Elspeth McLean

Koliko ste se puta uplašili i željeli zavući u ljušturu sebe? Koliko ste se puta uplašili samoće, tišine, svojih misli, svojih osjećaja, svojih dubina? Toliko puta ste rekli da vam je lijepo tu, u vašem balonu pored kamina, ušuškani u dekici laži i iluzija, ma samo da se ništa ne promijeni. Nemoj da se nešto mijenja, nemoj da me nešto pogodi izvana i kao strijela se zarije u srce, nemoj, nemoj. Ali Konfučije nam je još davno rekao: „Samo se najmudriji i najgluplji ljudi nikad ne mijenjaju.“ Mislimo li za sebe da smo toliko mudri da je dovoljno da smo tu gdje jesmo, da se ne mičemo nigdje dalje, mi smo baš takvi kakvi jesmo dovršeni i savršeni i potpuni? Molim nas da se ne lažemo. Molim vas da se razočarate, da se trgnete, da se rasplačete, da biste mogli pogledati u sebe i reći: eh ovdje je kraj, ovdje je početak. Potrebna nam je hidžra duha. Radikalna promjena. Hidžra nije samo fizičko preseljenje, to je spremnost na preispitivanje i redefiniranje svega onoga u šta se vjerovalo dotad. To je spremnost da priznaš sebi istinu da bi došao do Istine i da bi se približio Smislu i razlogu zašto živiš, koji je iznad i izvan svega što je sam život.

Umjetnik: James Hopkins

Švicarski psihijatar i analitički psiholog Carl Gustav Jung upravo govori o toj važnosti spremnosti na promjenu. Kako on navodi, instinktivna psiha jednostavnog čovjeka ne poznaje sumnje, stid, propitivanje, pokušaje i instinktivno življenje ne donosi mogućnost humanog razvitka, dok nas svaki problem ili životna situacija koju treba riješiti prisiljava na veću svjesnost. On dalje kaže: „Odstupanje i stavljanje sebe u suprotnost prema instinktu stvara svijest. (…) Svaki problem znači mogućnost proširenja svijesti, ali istovremeno i rastanak od onog nesvjesnog, dječjeg u nama.“ Kad naiđemo na prepreke, iskušenja, probleme, ne smijemo očajavati već prihvatiti to kao mogućnost naše cjelovitosti, našeg puta ka potpunosti, našeg proširivanja svijesti i našeg novog seta vještina, potencijala za nove izazove.  „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje.“, kao što je to dalje rekao i Jung.

Zašto je važna promjena? Zato što ne želimo životariti, nismo zato tu na ovoj planeti. Zato što ne želimo spavati dok budnost u nama živi. Zato što ne želimo besmisličariti i besposličariti a smisao je ovijena oko nas, u nama, iznad nas, samo treba pogledati, oslušnuti, pomirisati, dotaknuti je. Reći ćete: ma lahko je pričati, lahko je pisati, meni je teško, ima toliko prepreka oko mene. Ima toliko tegoba, toliko patnje, toliko jada. Nemoj sebi reći to je to, nema dalje. Nemoj sebi reći ja sam takav i ja sam takva, nego ustani. Obriši prašinu i reci sebi, od danas počinjem promjenu. Od danas sam spremna da se pogledam u ogledalo. Od danas sam spreman da prođem ulicom kojom nikad nisam, iako sam rođen u ovom gradu. Od danas sam spremna da stvorim novo prijateljstvo. Razočarala sam se, idealizirala, uzdizala, ma ne smijem više, povrijeđena sam. Bolje da ostanem bez prisnosti, bez topline ljudskog srca, bez otvorenosti, ali nek sam sigurna, da ne rizikujem da će me raniti. Nemoj! Ustani i pokušaj ponovo. Nema garancije da ćeš biti siguran ili sigurna, ali ne smiješ stajati na jednom mjestu. Ne smiješ pustiti da te strah od promjene zakoči. Ne smiješ biti ušuškan u zonu komfora. Izađi iz komotnosti, pusti da te žulja neizvjesnost. Pusti da vidiš šta sve možeš biti. 

Jung poredi čovjeka sa Suncem, kao simbolom njegove promjene. Ujutro se ono rađa iz noći, iz mora nesvjesnog i postupno se uzdiže tako da u podne postiže tačku vrhunca nakon kojeg počinje opadati. Drugi dan ponovo, pa opet i opet. Iako mi nismo Sunce, ipak ima nešto sunčano u nama, a to je naša svijest koja poput Sunca rastjeruje tamu, razotkriva dublje značenje našeg života i vodi nas samoostvarenju. Da je Mevlana Dželaludin Rumi ostao korjenito vezan za ulogu filozofa i uvaženog predavača, i da nije pustio Šemsa iz Tabriza u svoj život, nikad ne bismo znali za njegove stihove stoljećima poslije. On je pustio Suncu da ga obasja izvana i da ga iznutra pogodi ljubavlju koja vodi Ljubavi. Pustio je sebi i svom biću transformaciju bez koje nikad ne bi znao zašto je živio. Izvukao se iz ljušture maske i pustio svom jastvu da izađe izvan, ma šta govorili, ma koliko nerazumijevanja i mržnje prosipali na Šemsa. Bio je spreman na žrtvu lažnosti i uljuljkanosti u svrhu istine. Možda zvuči poetično i mistično i nestvarno tako iznova pričati ovu priču o Rumiju i Šemsu. Kao da je dovoljan jedan susret i pogled i riječ da se desi promjena. Znamo da nije. Nema te garancije da se promjena desi kao udar munje i groma. Ona se dešava onog trenutka kad mi sebi priznamo ko smo bili dotad, kako i kaže Jung: „Mi ne možemo ništa promijeniti, sve dok to ne prihvatimo.“ Promjena dolazi postepeno, sistematski, počevši od odluke pa do djelovanja, korak po korak.

Prema sufijama, duša prolazi kroz sedam nivoa do posljednjeg nivoa pročišćene duše. Na početku je nefsi emmara, duša koja zapovijeda i koja je sklona zlu, a koja se u psihoanalitičkoj teoriji može povezati sa idom jer je usko povezan sa požudom i agresivnošću. Na ovom nivou osobe su poput bolesnika koji ne priznaju i ne prihvataju činjenicu da su bolesni. Za osobe na ovom nivou duše nema nade za promjenu ukoliko oni ne osjećaju potrebu za promjenom. Drugi nivo duše je duša koja se kaje, nefsi-levvama, gdje se neprekidno odvija borba između naše niže i više prirode. Na ovom nivou, čovjek još nema snage da promijeni svoj način života, i on se može porediti s bolesnikom koji je počeo shvatati ozbiljnost svoje bolesti ali je bolest još prejaka da bi se mogao izliječiti. Potom slijedi nefsi-mulhima, nadahnuta duša, i ona ovdje nalazi smiraj u molitvi, meditaciji, i znatno smanjuje snagu nefsanske moći. Ako se ovo nadahnuće ne ustali u srcu duhovnog putnika ili putnice, postoji opasnost da će ugasnuti. Nakon nadahnute duše slijedi nefsi-mutmeina, smirena duša, koja jednako smireno prihvata i dobro i zlo, i tu se vidno pojačava proces njene integracije u Allaha. Nakon smirene duše, slijedi radija, duša koja osim što smireno prihvata dobro i zlo shvata da sve dolazi od Allaha. Zadovoljna duša niti traži uživanja niti strahuje od boli. Duša kojom je zadovoljan Uzvišeni Allah, merdijja, duša je koja shvata da snaga koja nas pokreće dolazi od Allaha Uzvišenog i da je nemoguće djelovati sopstvenim snagama. Oni se ničega ne plaše niti traže bilo šta. Malobrojni stignu do stepena safije, pročišćene duše, u kojem su prevazišli svoj nefs. Ovdje osoba dostiže istinu: „La illahe ilallah.“ („Nema boga osim Allaha.“), i sad zna da nema ničega osim Allaha Uzvišenog, samo On postoji a svaki osjećaj individualnosti i odvojenosti iluzija je i opsjena.

Zašto je bilo važno spomenuti ove nivoe duša u duhovnoj preobrazbi? Upravo zato da se uvjerimo da nema promjene preko noći, nema promjene pomoću magičnog štapića. Ima upornost i ustrajnost da ostavimo laži, da se okrenemo Smislu, da krenemo putem promjene i da ne budemo bolesnici koji ne vide svoju bolest i koji odbijaju ozdraviti, oživjeti, progledati. Mi nismo drvo koje stoji i suši se i gasne. A i drvo je puno preobrazbi, puno cikličnog kretanja iz zelenila u crvenilo i zlaćanost pa u bjeline i pustoš pa ponovo u zelenilo. Nikad ne dozvoli da stojiš a da se ne mijenjaš. Ne moraš doslovno putovati, doslovno se kretati, doslovno letjeti. Samo ne dozvoli da te tvoje fizičko stajanje zaustavi u traganju duha, traganju istine, traganju svega što ti možeš biti. Ne dozvoli da te ščepaju strasti i požude i uljuljkanost u sigurnosti. 

Rizikuj, ostavi ono što ti utoljuje glad a pravi rupu u tvojim grudima. Rizikuj, uzmi ono što puni tvoja prsa i oblijeva te toplinom ljubavi i postojanja, iako se silno plašiš toliko da ti srce lupa, da se znojiš, da ne možeš disati. Upravo to ti treba. Da izgubiš dah, da bi mogao disati. Da ti srce zastane, da bi moglo kucati. Da prestaneš treptati, da bi mogla gledati. Da izgubiš krila, da bi njima mogla lepetati. Da izgubiš glas, da bi mogla pjevati. Da ti se zatrese tlo pod nogama, da bi mogao hodati, da bi mogla tražiti Put. Ali ti moraš odlučiti da ćeš se probuditi. Ti moraš zagrliti Promjenu.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

© Divithana, 2013