O ljubavi

O ljubavi

Danas sam gledala jedan zanimljiv video, naslovljen otprilike “Dosta sa razvodima!” . Odvojila sam nekoliko minuta svog vremena i nije me ostavio ravnodušnim. Inače i sama povremeno razmišljam o fenomenu učestalih razvoda, o braku i ljubavi uopšte. Ono što sa svojim dosadašnjim skromnim životnim iskustvom mogu reći na temu ljubavi i braka definitivno jeste sljedeće: Naša očekivanja su previsoka. Naša očekivanja su pogrešna.

Uzmimo, na primjer, prosječna očekivanja mlade, neudate djevojke od braka – skoro svaka u izboru osobe podobne za nešto takvo čeka da bude oborena s nogu, da bude na sedmom nebu, tretirana poput princeze. I to je ok. Međutim, mora biti spremna da će takva zaluđenost proći. I dobro je što će proći – jer stanje zaljubljenosti nije održivo i nije realno, štaviše, u takvom stanju nismo od plahe koristi nikome osim osobi u koju smo zaljubljeni. Štaviše, ljubav je ono što ostaje nakon faze zaluđenosti.

Šta je uopšte ljubav?

Bila sam prije nekoliko godina iznenađena, pročitavši da je ljubav glagol, odluka. Kako, molim? “To je suprotno svemu što nas uče čitav život!” (Filmovi, tačnije, inače najbolja priprema za stvarni svijet..). Dotad sam mislila da je ljubav emocija, osjećaj. Da, a karakteristika emocija je inače nestalnost i promjenjivost.. Pa kako onda ljubav može biti samo emocija?

U svom dosadašnjem ljubavnom stažu sam se definitivno uvjerila da je ljubav odluka. Odlučujem da ću ulagati u tebe, u sebe, u nas i naš odnos!  Da ću ga njegovati i zažmiriti ako mi nešto kod tebe malo smeta.. Jer, istina je da će nam kod svakoga nešto smetati – to je, jednostavno, životna realnost. Neće poslije 2, 5, 6, 10 susreta.. Ali poslije 100. sigurno hoće.

Stoga, koliko smo spremni ulagati u naše partnerske odnose? Koliko polazimo od sebe? Bojim se da smo u eri teškog sebičnjaštva i sagledavanja isključivo svoje pozicije i svojih želja i potreba. Nekako čekamo da budemo voljeni. A to je itekako pasivno i parazitski..

Savjetovala bih slobodnim djevojkama da, pored srca, dobro uključe i razum pri odabiru osobe za brak. Ne zbog toga što na svakom koraku vrebaju manijaci i vukovi u ljudskoj koži (mada ima i toga), već što će sa nekakvim isključivo romantičnim očekivanjima sigurno propustiti jako dobre prilike i jako dobre momke. Ne čekajte nekakav osjećaj, hemiju, “znak”. Ukoliko vam je osoba simpatična, prijatna, privlačna, a uz to ima potrebne kvalitete za supruga i oca, ne tražite hljeba preko pogače. Iskreno mi je žao kada takve u nekim godinama shvate da su i previše birale.. Mi, žene, prije svega trebamo privrženost, uključenost, partnera, vođu. Nekoga ko će imati samilosti prema nama u svim stanjima kroz koja prolazimo u toku života. Brižnog supruga, brižnog oca- a takvu osobu je lahko prepoznati i prije uplovljavanja u bračnu luku – samo pratite postupke, a ne riječi.

Voljela bih kada bi muškarci u brak ulazili spremni da budu muškarci, a ne da budu na produženom boravku kod druge matere (čitaj:supruge). Kada bi bili spremni da prihvate odgovornost, da se uhvate u koštac sa životom i njegovim izazovima. Da, isto tako, shvate da se na odnosu radi i da se odnos gradi, da se žensko srce osvaja (lijepom rječju, lijepim odnosem, sitnim znakovima pažnje) – do kraja života.

Želim nam svima mnogo rada na sebi i mnogo razumijevanja i tolerancije za drugog, i spremnosti da na lijepim odnosima puno više radimo, umjesto što ih pasivno očekujemo. Najčešći odgovor na ljubav je ionako- ljubav.

(Izvor: blog Smotuljak Radosti – https://smotuljakradosti.wordpress.com/, Facebook stranica: https://www.facebook.com/smotuljakradosti/)

© Divithana, 2013